Ostvariti blizinu - na daljinu (Iv 4, 43-54)

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na 'blagdan.

Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Jude' u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sin jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!«

Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.

Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

Često puta u evanđeljima vidimo Isusa kako ostvaruje blizinu i fizički kontakt s ljudima: polaže na njih ruke, stavlja prste u uši, a nekad čak i hračne.

A danas ozdravlja sina ovog čovjeka – na daljinu. Isusova riječ ona je koja je mijenja stvar i koja premošćuje prostor.

Razmišljam o mnogim dobrim stvarnostima kada mogu ostvariti fizičku blizinu i kontakt s ljudima kojima želim dobro. Vidjeli smo tu potrebu osobito u razdoblju zatvaranja za vrijeme pandemije, kada se nije smjelo približavati većem broju ljudi.

A sada mislim i na sve one situacije kada, unatoč zapreci fizičke blizine, kontakt biva ostvaren na daljinu. Kako i tada riječ ne gubi na svojoj snazi, kako je i tada kadra bodriti, podizati i zacjeljivati.