Od Gastarbajtera do migracijskog pitanja: što Njemačka može naučiti Hrvatsku?

Kako se njemački diskurs o strancima između 1964. i 1991. promijenio od pitanja radne snage do pitanja integracije, azila i društvene transformacije

izv. prof. dr. sc. Tado Jurić

Njemačko iskustvo useljavanja pokazuje kako se migracijski proces koji u početku izgleda kao odgovor na nedostatak radne snage postupno može pretvoriti u pitanje demografije, integracije i društvene transformacije. Za Hrvatsku je to posebno važno jer se i sama u kratkom vremenu počela pretvarati iz zemlje snažnog iseljavanja u zemlju useljavanja.

Kada se danas u Hrvatskoj govori o useljavanju stranih radnika, rasprava se najčešće vodi oko jednog pitanja: nedostaje li nam radne snage? Pitanje je razumljivo. Hrvatska se suočava s dugotrajnim iseljavanjem, starenjem stanovništva i smanjenjem broja ljudi u radno sposobnoj dobi. Strani radnici postali su važan dio pojedinih sektora gospodarstva. Međutim, povijesno iskustvo pokazuje da se migracije rijetko zaustavljaju ondje gdje počinju. Ono što je u početku pitanje tržišta rada s vremenom može postati pitanje obitelji, obrazovanja, stanovanja, lokalnih zajednica, identiteta i društvene kohezije. Upravo je razvoj Zapadne Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata jedan od najzanimljivijih primjera takve transformacije.

Od gospodarskog čuda do uvoza radne snage
Početkom 1960-ih Zapadna Njemačka prolazila je kroz snažan gospodarski rast. Industrija je trebala više radnika nego što ih je domaće tržište rada moglo ponuditi. Država je zato počela organizirati dolazak stranih radnika kroz bilateralne sporazume. Nakon Italije slijedili su Španjolska, Grčka, Jugoslavija i Turska. Njemački pristup bio je jednostavan: strani radnik dolazi kako bi radio. Još je važniji bio način na koji je ta migracija prikazivana u javnosti. Strani radnici nazivani su Gastarbeiterima – „gostujućim radnicima“. Sam pojam sadržavao je pretpostavku da njihov boravak nije trajan. Gost dolazi, određeno vrijeme boravi i potom odlazi. Ta je pretpostavka snažno određivala tadašnju politiku. Migracija se prvenstveno promatrala kroz potrebe gospodarstva. Pitanja integracije, obrazovanja djece migranata, dugoročnog stanovanja ili društvene pripadnosti nisu bila u središtu političkog planiranja. Iako je javnost postavljala ta pitanja, politika na njih nije odgovarala.

Što nam govore naslovnice?
Naslovnice njemačkih časopisa iz različitih razdoblja zanimljiv su povijesni izvor jer pokazuju kako se mijenjao način na koji je njemačko društvo govorilo o migrantima. Godine 1964. Der Spiegel objavljuje naslovnicu posvećenu Gastarbajterima. Dominantni kontekst nije kulturni sukob ni pitanje identiteta. Strani radnici prikazani su prvenstveno kao dio gospodarskog sustava kojemu su potrebni radnici. Pri tome u prvi plan postavljane su slike mladih Talijana, koji su često prikazani uz gitaru. Desetak godina kasnije situacija se počinje mijenjati. Naslovnica Der Spiegela iz 1973., „Gettos in Deutschland – Eine Million Türken (Geta u Njemačkoj: milion Turaka)“, već govori drukčijim jezikom. Tema više nije samo radna snaga. U središte dolaze trajno naseljavanje, obitelji, prostorna koncentracija i pitanje društvenih posljedica migracije. To je važan trenutak. Strani radnik više nije samo radnik. Postaje stanovnik.

1973.: kraj privremenosti
Prijelomnu godinu predstavlja 1973., kada nakon naftne krize Zapadna Njemačka zaustavlja nova zapošljavanja stranih radnika – Anwerbestopp. Očekivanje je bilo relativno jednostavno: ako više nema novog zapošljavanja, broj stranih radnika s vremenom će se smanjivati. Dogodilo se suprotno. Dio radnika koji je već živio u Njemačkoj odlučio je ostati. Umjesto povratka počeli su dovoditi supružnike i djecu. Privremeni radni boravak tako je u dijelu slučajeva prerastao u trajno naseljavanje. Time se promijenila i priroda migracijskog pitanja. Radno mjesto više nije bilo jedino relevantno. Pojavili su se problemi i pitanja koja su prethodno bila izvan središta rasprave: škole, jezik, stanovanje, obrazovanje djece, integracija i odnos prema lokalnim zajednicama. U materijalu koji koristimo taj je prijelaz sažet vrlo jednostavno: pitanje radne snage postupno postaje pitanje društva.

Od „radnika“ prema „strancu“
Upravo se kroz jezik može pratiti ova transformacija. Šezdesetih godina dominantan je pojam Gastarbajter. Sedamdesetih se sve više pojavljuju pojmovi povezani s integracijom i useljavanjem, dok se tijekom osamdesetih rasprava širi prema pitanjima azila, identiteta, granica i društvene kohezije. Godine 1980. naslovnica Der Spiegela „Die Ausländer“ pokazuje da se tema već promatra kao šire društveno pitanje. Stranci više nisu samo skupina radnika potrebnih gospodarstvu. Oni su postali dio svakodnevne društvene stvarnosti Njemačke. A početkom 1990-ih diskurs dodatno mijenja karakter. Nakon pada Željezne zavjese i političkih promjena u Europi pojavljuju se novi migracijski tokovi. Na naslovnici Der Spiegela iz 1991. u središtu su izbjeglice, doseljenici i azilanti, uz naglasak na pritisak i potrebu za političkim odgovorom. Tako se u razdoblju od manje od trideset godina može pratiti gotovo cijela transformacija migracijskog diskursa: radna snaga, trajno naseljavanje, stranci, integracija, azil i migracija i konačno pitanje društvene kohezije. To nije samo promjena terminologije. Promjena jezika pokazuje da se promijenio i sam predmet rasprave.

Što je u tome povijesno važno?
Povijesna vrijednost njemačkog iskustva nije u tome da Hrvatskoj govori kako će izgledati njezina budućnost. Hrvatska nije Zapadna Njemačka 1960-ih. Njemačka je tada bila zemlja snažnog gospodarskog rasta i povoljnije demografske strukture. Hrvatska se danas nalazi u potpuno drukčijoj situaciji: suočava se s dugotrajnim demografskim padom, starenjem stanovništva i prethodnim snažnim iseljavanjem vlastitog stanovništva. Zato povijest ne treba koristiti kao proročanstvo, nego kao analitički okvir. Njemačko iskustvo pokazuje jedan važan obrazac: političke institucije mogu određeni migracijski proces promatrati kao privremen čak i onda kada on već počinje proizvoditi trajne društvene posljedice. Drugim riječima, moguće je da se stvarnost promijeni prije nego što se promijeni način na koji je politika opisuje. Povjesničar Ulrich Herbert upravo taj proces opisuje kroz razvoj njemačke migracijske politike. Savezna Republika dugo nije željela sebe definirati kao useljeničku zemlju, premda su migracijski procesi već duboko mijenjali njemačko društvo. 

Hrvatska pred sličnim pitanjem, ali u drukčijem kontekstu
Hrvatska danas ima jednu važnu prednost u odnosu prema tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj: može promatrati tu povijest prije nego što se vlastiti procesi u potpunosti razviju. Danas se i u Hrvatskoj najveći dio rasprave o stranim radnicima još uvijek vodi oko njihovog doprinosa tržištu rada. To je realna i važna dimenzija migracije. Međutim, ako dio tih ljudi ostane dugoročno, pitanje više neće biti samo koliko radnika nedostaje. Postavit će se druga pitanja: Koliko će stranih radnika dugoročno ostati u Hrvatskoj? Hoće li dovoditi članove obitelji? Kakve će biti obrazovne potrebe njihove djece? Kako će se mijenjati pojedini gradovi i lokalne zajednice? Kako će izgledati integracijska politika? Kako će se hrvatsko društvo mijenjati pod utjecajem novih migracijskih tokova? To nisu pitanja na koja povijest može dati unaprijed pripremljene odgovore. Ali povijest može pokazati zašto ih je potrebno postaviti na vrijeme. Upravo je to možda najvažnija lekcija njemačkog iskustva.

Migracijska politika ne završava radnom dozvolom
Njemački primjer pokazuje da između uvoza radne snage i useljavanja stanovništva ne mora postojati jasna granica. Radnik koji dolazi na određeno vrijeme može odlučiti ostati. Radnik koji ostane može dovesti obitelj. Djeca obitelji ulaze u obrazovni sustav. Obitelj treba stanovanje, zdravstvene i druge javne usluge. S vremenom nastaju nove društvene veze, ali i nova pitanja integracije. Zbog toga migracijska politika nije samo politika tržišta rada. Ona je istodobno demografska, obrazovna, socijalna, urbana i društvena politika. Upravo zato njemačko iskustvo može biti od velike koristi. Ono pokazuje kako se jedan povijesni proces može proučavati kroz više razina: kroz zakone i državne politike, kroz gospodarske potrebe, kroz medijski diskurs, ali i kroz svakodnevne odluke pojedinaca i obitelji. Najvažnije je pritom razumjeti da migracije nisu samo statistika. Iza svake radne dozvole nalazi se osoba koja može ostati nekoliko mjeseci, nekoliko godina ili cijeli život. Iza pojedinačnog migranta može doći obitelj. Iza obitelji dolaze djeca koja odrastaju u novom društvu. Upravo zbroj takvih pojedinačnih odluka tijekom desetljeća može promijeniti demografsku i društvenu strukturu jedne države. Zato je njemačko iskustvo važno i za razumijevanje Hrvatske. Ne zato što će Hrvatska nužno postati „nova Njemačka“, nego zato što nam povijest omogućuje da ranije vidimo pitanja koja bi inače mogli početi postavljati tek kada migracijski procesi već duboko promijene društvo. Kako pokazuje njemački slučaj, migracija može početi kao pitanje tržišta rada, zatim postati demografsko pitanje, a na kraju postati pitanje društva. I upravo zato ozbiljna migracijska politika ne završava izdavanjem radne dozvole. Ona tada tek počinje.