Studentice i studenti HKS-a na baletu "Gospoda Glembajevi"

U petak, 22. travnja 2022. oko 19 sati pred HNK-om se okupila raznovrsna skupina studenata Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i njihovih prijatelja. Zajedno smo pošli pogledati izvrsno baletno uprizorenje Krležine drame Gospoda Glembajevi .

I dok smo čekajući u redu pri ulasku i pregledavanju ulaznica izmjenjivali očekivanja što ih svatko od nas od predstave što smo ju se uskoro spremali pogledati imade, iskoristili smo vrijeme i da učinimo koju fotografiju. Kako se na ovaj događaj odazvalo više od 80 studenata, bilo nam je nemoguće naći prikladan prostor u kojemu bismo svi mogli stati u kadar. Stoga sam odlučio studenticama i studentima dosađivati i po manjim skupinama, te ćete tako posljedično na mnogoj fotografiji morati ugledati i mene. Koma.

Kako bilo, udobno smo se smjestili i balet je započeo. Prve minute gledao sam predstavu u strepnji, jer su mi se obzirom na statičnost prvih scena u glavi vrzmala mnoga pitanja, poput:

• • Hoće li se to njima svidjeti?
  • Što sam ih na ovo vodio?
  • Možda je netko prvi puta u HNK-u i sad mu se ovo ne svidi i šta onda?
  • Kad će počet malo više plesat'?

Ali vrlo brzo se predstava u najboljem smislu riječi raspojasala, tako te smo mogli vidjeti vrsno plesno umijeće internacionalnog ansambla baleta HNK-a , ali, budući se radi o baletnom uprizorenju jedne drame, i njihove glumačke istančanosti: imajmo na umu – ova se drama sada ima prenijeti bez riječi, dakle pokretom, plesom, dodirom, mimikom i dakako, sjajnom glazbom!

Moja smirenost prerasla je u opušteno uživanje i sve dramatičnije uživljavanje u predstavu nakon pauze, kada je radnja sve više uranjala u glembajevski vrtlog. Vrtlog je to, kako znamo, rastakanja vrijednosti, propadanja obitelji, vrtlog prevara, laži, ubojstava i krađa. Vrtlog smrti. To rastakanje posebno su sablasno prikazali Guilherme Gameiro Alves i Natalia Kosovac . Takuya Sumitomo prekrasno je igrao višeslojno-zavrnuti lik Leona Glembaya, a posebno su lijepe bile scene plesanja u paru s Riekom Suzuki, koja je igrala jedini lik kojeg Leone imalo poštuje – sestru Angeliku. Njihove romantične trenutke, kada su na sceni samo njih dvoje, uz zvukove Rahmanjinove Vocalise i jedino prema Angeliki iskazanu nježnost Leona, a koja ipak časnosestarski ostaje suzdržana, po meni gotovo ništa nije moglo nadmašiti !

Stoga mi se izrazito svidio i kraj predstave, koji zatvara u cikličku strukturu: jer, na početku predstave imamo priliku vidjeti deblo – stablo je to dinastije Glembay što će se kroz cijeli tijek predstave rastakati i uništavati. A na kraju, u Mujićevoj interpolaciji u sâmu dramu, imamo priliku vidjeti scenu što je niti drama niti film koji je po njoj snimljen ne donose: vidimo Leonea i Angeliku koja u tim trenucima skida habit i odbacuje koprenut te ovome prilazi, a na sceni im se pridružuje i malo, u bijelo poput njih obučeno, dijete – njihov sin, u kojem – da! – teče teška, tamno-gusta glembajevska krv, ali kojeg ovi nježno vole i snažno podupiru, zajedno se usmjerujući prema deblu što ga ponovno imamo vidjeti – u nadi, obnavljajući istrošeno obiteljsko stablo.

Nakon predstave bio sam izrazito sretan što se svim studentima koje sam imao priliku upitati o dojmovima predstava svidjela. Bit će mi drago ako ovaj zajednički izlazak bude poticajem na daljnje kulturne događaje i vlastita kulturna istraživanja.

A svakako se nadam da ćete nam se na nekom od budućih susretâ i vi pridružiti! ;-)