Održana peta teološka tribina HKS-a Unicath dijalozi

U srijedu 29. travnja 2026. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održana je peta po redu teološka tribina Unicath dijalozi. O temi „Izazovi kršćanstva u 21. stoljeću“ govorili su rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić i Matija Štahan, knjževni kritičar, esejist i publicist.

Moderator tribine doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo  je, nakon kratkog predstavljanja izlagača i podsjećanja na koncept tribine, dao riječ rektoru, prof.dr.sc. Tanjiću. U uvodnom dijelu izlaganja, prof. Tanjić ponudio je duboku teološku analizu pojma budućnosti. Pozivajući se na Karla Rahnera, istaknuo je da govor o budućnosti u teologu mora istovremeno pobuditi osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti, jer je na pitanje „što je budućnost“ gotovo nemoguće u potpunosti odgovoriti. Rektor je pojasnio Rahnerovu distinkciju o tome što budućnost nije: budućnost nije puki nastavak današnjice za koji nam nedostaje samo „malo vremena“ i dovršetak započetih planova. Takvo shvaćanje zapravo pripada sadašnjosti. Kritizirano je „evolucijsko razmišljanje“ prema kojem bi budućnost bila tek razvoj već posjedovanih mogućnosti naše naravi. Istaknuo je kako su i zapadni i marksistički sustavi često upadali u zamku da „prazno vrijeme“ i tehničko-planski napredak proglase stvarnom budućnošću, čime su zapravo zapriječili njezino istinsko ostvarenje. Središnji dio predavanja bio je posvećen definiciji budućnosti kao nečega što nam dolazi, a ne nečega prema čemu mi idemo. „Budućnost je neevolucijsko, neplanirano, ono što nam nije na raspolaganju“, naglasio je rektor. Upravo u toj neshvatljivosti i beskrajnosti, kršćanin je pozvan odnositi se prema budućnosti s povjerenjem i nadom. Takva „apsolutna budućnost“ ne ukida naše ljudske planove, ali im služi kao temelj i poručuje da ljubav, koja se ne može isplanirati, ima prednost pred svakom konstrukcijom. Čovjek je, prema Tanjićevim riječima, biće otvorenosti za otajstvenu apsolutnu budućnost. Citirajući Rahnera, istaknuo je paradoks znanja: onaj koji se izlaže tajni apsolutne budućnosti zapravo o sebi najmanje zna, a to „znanje neznanja“ predstavlja posljednje ispunjenje ljudskog bitka.

Kad je riječ o budućnosti vjere tada se ta budućnost ne treba shvatiti kao dodatak onome što već jest jer vjera i budućnost pripadaju jedno drugome i vjera je «puštanje dolaženja budućega», a to pretpostavlja da je budućnost neizvjesna.
Vjera nema budućnost, ona je budućnost, naglasio je Tanjić.

Govoriti o budućnosti kršćanstva znači imati na umu kako je budućnost shvaćena kao ono što nam dolazi u susret, a ne ono što mi prvenstveno možemo planirati i stvarati. Kršćanstvo crpi ovakvo shvaćanje iz činjenice da je oduvijek postojalo unutar apokaliptičkog horizonta, utemeljenog na životu, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta. U Isusu se već dogodilo ono što iščekujemo za cijelo čovječanstvo. Prof. Tanjić se osvrnuo i na povijesni razvoj kršćanske misli, od napuštanja židovskog ambijenta i širenja Carstvom, do dijalektike odnosa s vlastima. Kršćanstvo nije išlo prema revoluciji, već prema svjedočenju „druge logike i gospodstva“. Posebno je naglašeno da se od 4.st. kršćanstvo strukturira kroz univerzalizam te socijalni i politički konsenzus, uz trajno sučeljavanje nauka (orthodoxia) i života (orthopraxis).Tanjić je podcrtao da se kršćanstvo ne može živjeti bez sučeljavanja s racionalnošću. To ne znači stapanje, već kritički dijalog. Nakon Kanta, koji je Boga izmjestio iz područja teoretskog uma u prostor praktičkog djelovanja, teologija je često potiskivana u sferu etike, emocija i iskustva. Na kraju je istaknuo kao  glavni izazov kršćanstva budućnosti duhovnost kao temelj služenja. Kršćanstvo mora iznova pokazati svoju toplinu i milosrđe, što je, prema Tanjićevim riječima, bio ključ uspjeha i u prvim stoljećima te bitna razlika između kršćanskog monoteizma i tadašnjeg politeizma. Referirajući se na Kanta, istaknuo je 'dostojanstvo ljubavi kršćana' – specifičnost koja se očituje u tome da ono što kršćani čine, čine rado. Takav je stav i danas moguć isključivo zbog kršćanske slike Boga u Kristu, čija ljubav nije ničim uvjetovana.

Nakon teološkog promišljanja prof. Tanjića, Matija Štahan je u svom izlaganju analizirao konkretne suvremene prijetnje kršćanstvu, svrstavši ih u tri ključna područja: političko, duhovno i tehničko. Kod političke prijetnje uočava povratak političke teologije i njezinu inverziju. Štahan ističe da se nalazimo u postkršćanskom i postsekularnom svijetu u kojem odumiru stari liberalni konsenzusi nastali nakon Drugog svjetskog rata. Dok su se nekadašnje liberalne politike Zapada nastojale distancirati od religije, danas svjedočimo zaokretu u kojem se globalne silnice u sukobima nastoje legitimirati upravo pozivanjem na duhovnu tradiciju ili kršćanstvo. Kao ključne primjere ove „mesijanizacije politike“ i novih „vjerskih ratova“ u 21. stoljeću, predavač navodi: Izrael: Paradoks države koju su osnovali sekularni ateisti, a koja danas proživljava poduhovljenje politike i apokaliptički obzor, Iran: Prisutnost političkog apokalipticizma , SAD: Utjecaj evangeličkih zajednica koje Bibliju koriste kao „geopolitički priručnik“ kako bi osigurale preduvjete za kraj svijeta. Rusija: Pokušaj opravdanja napada na Ukrajinu upotrebom pseudokršćanske argumentacije. U tom metežu, Štahan Katoličku Crkvu vidi kao svijetlu točku, jer ona institucionalno proizvodi istinu o naravi zla i ne dopušta da ono vremenito (imperiji, nacije) nadvlada vječno i metafizičko.

U duhovnoj prijetnji detektira  „krizu nevjere“ i novo poganstvo. Suprotno očekivanjima, 21. stoljeće ne obilježava pobjeda ateizma, već njegova kriza. Štahan naglašava da „novi ateizam“ odumire, osobito među mladima koji se okreću pluralnom duhovnom tržištu: New Age i  oživljavanje različitih oblika vjerovanja poganskog tipa. Štahan poganstvo definira kao koncept koji relativizira odnos čovjeka i Boga te, za razliku od kršćanstva, počiva na principu žrtvovanja drugih radi sebe. U ovom kontekstu, kršćanstvo se suočava s izazovom unutarnjih podjela, ali i s vanjskim pritiskom alternativnih duhovnosti koje odbacuju kršćansku sliku čovjeka.

Tehnički aspekt problematike očituje se kroz transhumanizam – težnju da čovjek vlastitim tehničkim ostvarenjima nadiđe svoju narav. Štahan smatra da Knjiga Postanka nudi najučinkovitiju polemiku protiv transhumanizma. Transhumanističko obećanje o nadvladavanju spolova i bioloških granica izravno se protivi biblijskoj istini o stvorenju.

U zaključnom dijelu, Štahan povezuje ove tri prijetnje u zajednički fenomen. On povlači paralelu kroz tri točke koje povezuju totalitarizam s drugim ugrozama: Utopija: Ideja raja na zemlji (zajednička totalitarizmu i transhumanizmu). Ljudska žrtva: Dehumanizacija skupina koje se „tehnološki potpomognuto“ brišu s lica zemlje (poveznica totalitarizma i poganstva). Štahan ovdje ističe suvremeni primjer nerođene djece kojima se ne priznaje ljudskost. Novi čovjek: Težnja za stvaranjem drugačijeg bića (zajednička nit koja povezuje totalitarnu ideologiju s transhumanističkim ciljevima). Štahan u kršćanstvu vidi  jedinu brana ovim spojenim fenomenima koji bi ponovno mogli buknuti u našem vremenu.

Nakon petnaestminutnih izlaganja uslijedili su interventi  Roka Kasala, studenta prve godine povijesti na HKS-u ,Tomislava Vukovića, bogoslova i studenta 3. godine teologije i Jakova Faletara, učenika završnog razreda Prve ekonomske škole koji su potaknuli dodatna promišljanja glavnih izlagača o izazovima evangelizacije danas, pogotovo među mladima, o odnosu Crkve i politike, o temeljima jedinstva, o odnosu prema neistomišljenicima, o zamahu vjere danas i „valu“ obraćenja.

Na samom kraju ove pete i zadnje tribine u tekućoj akademskoj godini, nazočnima se obratila organizatorica dr. sc. Kristina Vujica.

Izrazila je duboku zahvalnost rektoru, prorektorima, izlagačima, moderatorima te tehničkoj podršci. Posebno je pozdravila studente, učenike, škole i kolege koji su svojim sudjelovanjem oživjeli ovaj projekt.

Izrazila je zahvalnost što je Hrvatsko katoličko sveučilište kroz pet teoloških tribina bilo mjesto susreta,  gdje su se mogla postaviti pitanja, makar ona nekada bila i nedovoljno artikulirana, i iznijeti dvojbe, nejake i krhke, slušati jedni druge, propitkivati i zajedno razmišljati. Zaključno, dr. sc. Vujica je istaknula da je Sveučilište postalo dom i „oaza koja nas podržava u nastojanju oko budnosti i trezvenosti duha“.