Izrađeno

Na HKS-u započeo novi ciklus tribina „UniCath dijalozi“: Održana prva o veličanstvenosti i ranjivosti čovjeka

U Vijećnici zgrade Rektorata Hrvatskog katoličkog sveučilišta 28. listopada započeo je novi ciklus tribina „UniCath dijalozi“ u akademskoj godini 2026./2027. Ovogodišnji ciklus od pet tribina nadahnut je enciklikom pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“, a prva tribina održana je na temu „Veličanstvenost i ranjivost čovještva (Temelji kršćanske antropologije)“.

Okupljene je u uvodnom govoru pozdravio rektor HKS-a prof. dr. sc. Željko Tanjić, izrazivši zadovoljstvo što je riječ o prvom događaju održanom u obnovljenoj zgradi Rektorata. Pročelnik Sveučilišne katedre za teologiju prof. dr. sc. Odilon Singbo predstavio je tribine kao jedan od projekata Katedre u ovoj akademskoj godini te najavio predavače: prof. dr. sc. Nenada Malovića s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i doc. dr. sc. Kristinu Vujicu, vanjsku suradnicu HKS-a.

Profesor Malović u svojem je izlaganju analizirao položaj čovjeka iz perspektive filozofijske i teologijske antropologije, povezujući povijesna i suvremena promišljanja s porukama enciklike. Iz biološke perspektive čovjeka je opisao kao jedno od najslabijih i najnezaštićenijih bića u prirodi, ovisno o drugima već od samog rođenja. Za razliku od životinja koje imaju prirodna sredstva za preživljavanje, čovjekova snaga leži u onome što nazivamo logosom – sposobnosti mišljenja, govora i traženja smisla.

Upravo mu je ta sposobnost omogućila da nadvlada svoja prirodna ograničenja i ovlada brojnim aspektima svijeta koji ga okružuje. Od izuma kotača do razvoja umjetne inteligencije čovjek koristi razum kako bi prirodu prilagodio svojim potrebama. Međutim, profesor je upozorio na dvojaku narav napretka i nemogućnost predviđanja njegovih dugoročnih posljedica, navodeći primjer plastike koja je od korisnog izuma postala ozbiljan ekološki problem. Na tu se dvojaku narav napretka nadovezuje i papa Lav XIV. u enciklici, upozoravajući da nove tehnologije otvaraju mogućnosti čiji je utjecaj na dostojanstvo pojedinca i opće dobro još uvijek teško predvidjeti.

Osvrnuvši se na povijesne pokušaje stvaranja „savršenih društava“ kroz totalitarne sustave, Malović je istaknuo da im je zajedničko bilo nepoštivanje ljudskog dostojanstva. Dostojanstvo se čovjeku ne može oduzeti u ontološkom smislu jer ono čini samu bit čovještva, no može ga se gaziti i nijekati. Enciklika „Magnifica humanitas“ stoga očuvanje dostojanstva svake osobe postavlja kao jedan od temeljnih ciljeva ljudskog djelovanja i ključni kriterij istinskog napretka.

Dok se čovjekova veličina očituje u znanstvenom, kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu, ona posebno dolazi do izražaja u zajedništvu s drugima i brizi za opće dobro. Profesor se u nastavku osvrnuo na ljudsku odnosnost koja se s godinama i povećanom ranjivošću ne smanjuje, nego postaje još izraženija. Upozorio je na paradoks digitalnog doba: dok putem društvenih mreža umnažamo veze i pratitelje, istodobno se suočavamo s osjećajem praznine i usamljenosti.

Pozivajući se na encikliku, Malović je prenio papin poziv na njegovanje stvarne, tjelesne prisutnosti kroz zajednički stol, kršćansku zajednicu i služenje siromasima. Zaključno je istaknuo kako čovjek živi u neraskidivoj povezanosti četiriju odnosa – prema sebi, prirodi, zajednici i Bogu. Upravo odnos između ljudske veličine i krhkosti postaje važno mjerilo za vrednovanje antropoloških modela koje nudi suvremena kultura. Prihvaćanje vlastite konačnosti i ograničenja ne osiromašuje čovjeka, nego ga otvara prepoznavanju nepovredivog dostojanstva druge osobe.

Docentica Kristina Vujica temi je pristupila iz filozofsko-teološke perspektive, istaknuvši da je čovjek u kršćanskoj antropologiji uvijek otvoreno pitanje i biće pozvano na budnost. Ontološku dvoznačnost ljudske veličanstvenosti i ranjivosti pojasnila je kroz tri ključna načela kršćanske predaje, oslanjajući se na misao teologa Paula Tillicha:

  1. Načelo bitne dobrote (Esse qua esse bonum est): Zbilja i čovjek u svojemu su temelju dobri. Stvoren kao slika Božja (imago Dei), čovjek je obdaren svime što ga osposobljava za dinamično zajedništvo s Bogom.

  2. Načelo pada i samootuđenja: Otrgnut od svoje biti i Boga, suvremeni čovjek pati od gubitka vlastitog identiteta, osjećaja praznine i besmisla. Vujica je pojasnila da grijeh u ontološkom smislu nije tek kršenje pravila, nego otuđenje od vlastite izvorne biti. Istaknula je kako se i u promišljanjima sekularnih mislilaca, poput Sartrea, Heideggera i Freuda, može prepoznati pretpostavka o izvornoj ljudskoj biti i problemu čovjekova otuđenja od nje.

  3. Načelo spasenja: Budući da je riječ o ontološkom problemu tjeskobe, konačnosti i smrti, čovjek se iz takvog stanja ne može izbaviti isključivo vlastitim snagama. Ni najrazvijenije medicinske ili psihološke metode ne mogu pružiti konačan odgovor na pitanje ljudskog postojanja. Čovjeku zato nije potrebno samo psihološko ozdravljenje, nego i spasenje (lat. salus – zdravlje, spasenje).

U tom kontekstu Vujica je istaknula misao iz enciklike, preuzetu iz pastoralne konstitucije Gaudium et spes, prema kojoj otajstvo čovjeka postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi. Krist ne nudi tehnološke nadomjestke niti ideju „nadčovjeka“, nego čovjeku donosi spasenje u samom središtu njegova postojanja.

Govoreći o logici ljubavi nasuprot logici moći, Vujica je upozorila na suvremenog čovjeka koji vlastitu vrijednost nerijetko promatra kroz uspjeh, moć i društveno priznanje. Nasuprot takvom pristupu, Krist donosi logiku darivanja (agape) – biti čovjekom u punini znači biti spreman darovati se drugima.

Upozorila je i na proturječja suvremenog načina života, opisujući čovjeka kao „preuhranjenog, a opet gladnog, tromog, a opet preopterećenog“, koji nastoji izbjeći patnju i ranjivost. Pritom je naglasila kako se ljudska veličina ne očituje u uklanjanju svake slabosti, nego i u sposobnosti prihvaćanja napetosti između veličanstvenosti i ranjivosti.

„Povijest je pokazala da ondje gdje je krivo shvaćen čovjek, ujedno je krivo shvaćen Bog. Stoga nam je stalo do čovjeka jer nam je stalo do Boga“, zaključila je docentica Vujica, dodavši kako čovjek sigurnost može pronaći upravo u povjerenju i odnosu s Bogom. Nakon izlaganja uslijedila je rasprava tijekom koje su okupljeni imali priliku postaviti pitanja predavačima.