Riječ dana: Bog voli svakog čovjeka (Mk 5,1-20)

U ono vrijeme: Isus i učenici stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. Čim iziđe iz lađe, odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. Obitavalište je imao u grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima jer je već često bio i okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti. Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem.

Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se, a onda u sav glas povika: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!« Jer Isus mu bijaše rekao: »Iziđi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!« Isus ga nato upita: »Kako ti je ime?« Kaže mu: »Legija mi je ime! Ima nas mnogo!« I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja.

A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja. Zaklinjahu ga dakle: »Pošalji nas u ove svinje da u njih uđemo!« I on im dopusti. Tada iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru.

Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi pođoše vidjeti što se dogodilo. Dođu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti — on koji ih je imao legiju. I prestraše se. A očevici im razlagahu kako je to bilo s opsjednutim i ono o svinjama. Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja.

Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj. No on mu ne dopusti, nego mu reče: »Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao.« On ode i poče razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili.

S druge strane mora poganski je svijet.

Neki egzegeti tumače da nevrijeme koje je nastalo za vrijeme plovidbe preko jezera zapravo predstavlja opiranje učenikâ Isusovom putu – pokazivanju milosnog lica Očevog svakom čovjeku.

Ne postoje za Isusa privilegirani ljudi. Svi su adresati Božje ljubavi.

Kako mi ovo zvuči?

Je li se više radujem, jer to onda znači da sam i ja uključen?

Ili se više volim osjećati privilegiranim, pa me „žulja“ što Bog i njih voli?