Primiti čašu vode - zato jer sam Kristov (Mk 9,41-50)

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«

»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.

Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen.

Dobra je sol.

Ali ako sol postane neslana,

čime ćete nju začiniti?

Imajte sol u sebi,

a mir među sobom!«

Riječ Gospodnja.

Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi...

Za danas ćemo se zaustaviti tek na ovoj, prvoj, rečenici današnjeg evanđeoskog čitanja.

Obično naglasak stavimo na čašu vode i kažemo: vidiš koliko je malo potrebno. A Bog ti i to malo uračuna u dobro. Dobiješ plusić, sve to on zabilježi.

Možda sada bolje pogled usmjeriti na ono u ime toga što ste Kristovi: jučer smo vidjeli kako učenici skreću s Kristovog puta jer ih „žulja“ ne to što neki ne djeluju u ime Kristovo, nego što ne idu s njima – što ti drugi ne djeluju takoreći u njihovo ime!

Sada Isus povratno njima skreće pozornost na ono što je za njih bitno: da djeluju njegovo – Kristovo – ime, te da paze da s tog puta ne skrenu! To je bitno, i to ima povezivati sve njegove učenike.

Pa čak i one koji misle da drugima među njegovim učenicima nije mjesto, tj. da se nemaju takvima smatrati ili čak nazivati.

Da nisu od naših.