Valentinovo: … a što sad ljubav ima s tim?!

Percepcija povjesničara antike o Danu zaljubljenih

izv. prof. dr. sc. Siniša Bilić-Dujmušić

Ah, Valentinovo. Praznik koji slavi ljubav! Nije li divno da postoji dan u godini posvećen ljubavi? Ili je to samo još jedan komercijalizirani praznik na koji vas nametljiva propaganda obavezuje ne biste li omogućili zaradu velikim trgovačkim lancima, cvjećarima, restoranima i hotelima  u ono “suho“ doba godine kada im promet baš ne ide dobro. I to je genijalno smišljena zamka iz koje se teško iščupati: možda meni Valentinovo ne znači ništa, ali jesam li siguran da se ona neće uvrijediti što joj za taj dan nisam ukazao posebnu pažnju? Možda ona i kaže da ne treba …, ali ipak valja igrati na sigurno – pa zato: odgovarajući poklon, čestitka štampana posebno za Valentinovo, večera u restoranu i nakon toga smisliti nešto romantično … No kakvo je to naše društvo u kojemu sam obavezan iskazivati ljubav prema partneru (partnerici) baš 14. veljače; ne bi li to trebalo biti stalna, svakodnevna obaveza? I zašto, od svih dana u godini, moram biti zaljubljen upravo 14. veljače? Čime je to taj Valentin zaslužio?

Dan sv. Valentina se počinje slaviti u ovom obliku, kao dan zaljubljenih, negdje od 15. stoljeća. Razlozi za to su, zapravo, praktične prirode. Smatralo se neprimjerenim održavati vjenčanja i svatove oko velikih blagdana, Božića i Uskrsa. To su slavlja u koja su bile uključene cijele zajednice, pa se ludovanje po svatovima u vrijeme molitve i duhovnog obraćanja nastojalo ostaviti za neko drugo doba godine. A sredina veljače je baš na pola puta između Adventa i Korizme, Božić je prošao i svećenici su odradili posvetu obitelji, kao i Svijećnicu. Nadalje, ako se brakovi sklapaju sredinom veljače tada se djeca počinju rađati od sredine studenoga, baš nakon što završimo sve poljoprivredne radove i pripreme za zimu. Time se zaokružio prirodni ritam obiteljske svakodnevice te stvorila ravnoteža između duhovnog i svjetovnog života; „sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme…“ (Propovjednik 3.1). 

A sv. Valentin je tu upao ni kriv ni dužan. To je jedan vrlo svestran svetac: osim zaljubljenih parova, zaštitnik je još pčelara, mentalno bolesnih, bogalja i svih koji žive na otoku Lezbosu u Grčkoj, štiti od kuge i epilepsije te poteškoća s vidom i sluhom. Pa da, slijepi, mentalno bolesni i zaljubljeni: ima tu neke logične veze. Ali je i politički problematičan jer pomaže vojnim dezerterima (zbog čega je valjda i pogubljen). No, s njim ima još nekih dilema. Prvo, uopće se, izgleda, nije zvao Valentin, nego Valens, što je vrlo često ime u kasnoj antici, sa značenjem: vrijedan, jak, moćan, a Valentinus bi mogao biti neki deminutivni nadimak. Osim toga, trebao bi biti mučenik iz 3. stoljeća kojega je dao pogubiti car Klaudije II., ali se prvi puta u popisima mučenika spominje tek u 9. stoljeću. I do tada se oko njega nešto pomiješalo: kada sve popise stavimo na hrpu nalazimo čak tri sveta Valentina kojima je odsječena glava na dan 14. veljače 269. godine. Prvi je bio svećenik u Rimu, drugi biskup grada Interamna (danas Treni u Italiji), za obojicu postoji podatak da su pogubljeni van gradskih kapija Rima na Flaminijevoj cesti i ovdje žurno sahranjeni. Dok bi se ova dvojica još nekako (iako nategnuto) mogli povezati u istu osobu, za onog trećeg to nema šanse jer je živio i stradao u rimskoj provinciji Africi. Tako je sam svetac vrlo komplicirana osoba čak i za hagiografe.

Za njega (njih) ne postoji tradicija da je bio neki zaljubljiv tip. U redu, vjenčao je neke parove, ali što tu ima posebno: to valjda radi svaki svećenik. Priča po kojoj je komade pergamene izrezivao u obliku srca i dijelio ih progonjenim kršćanima je neko kasnije prežvakavanje jer je to jednostavno krivi organ, obzirom da ljudi u antici središtem ljubavnih (i drugih) osjećaja nisu smatrali srce, nego jetru. No, da skratimo, nije uopće stvar u sv. Valentinu nego u datumu 14. veljače. On je postao patronom zaljubljenih zato što je njegov spomendan pao na taj dan. Dan zaljubljenih baš na Valentinovo je zapravo jedan manevar kojim je kršćanska Crkva nastojala transformirati teško iskorjenjive pretkršćanske rituale. 

Valja razumjeti da pretkršćanski antički svijet nije imao kršćanskog moralnog ustezanja prema seksualnosti i na te stvari gledao je prilično slobodnije. Tako su u Rimu, ali i u većem dijelu Italije i drugdje po Sredozemlju postojali vjerski praznici posvećenju pročišćenju zajednice koje donosi plodnost i zdravlje stanovnika. Nazivali su se Februa (da, shvatili ste, odatle latinsko ime mjeseca veljače, a ujedno govori kada se festival održavao). U veljači, zato što je izvorno rimska nova godina počinjala u ožujku pa je to vrijeme bilo idealno za pročišćavanje od lošega i pripremanje za novi početak. Ime potječe od pojma februum, što je naziv za bilo koji instrument kojim se vrši religijsko pročišćavanje. Jedan od važnijih elemenata tog festivala bio je poticanje stanovnika na seks. To nikako nije bio poziv na orgijanje ili sveopće bludničenje, već upravo poticaj na spolne odnose među bračnim partnerima jer je cilj bio osnaživanje zajednice rađanjem djece koja sutra mogu postati punopravni građani.

U antičkom Rimu vrhunac tih februarskih svečanosti bile su Luperkalije koje su počinjale 13. ili 15. veljače (kako koje godine). Tada bi se svećenici zvani luperci („vučja braća“ – odreda mladići iz aristokratskih obitelji) sastali u pećini u podnožju Palatina, u kojoj je po legendi obitavala vučica koja je podojila Romula i Rema. Ovdje bi ritualno zaklali dva jarića i psa i oderali im kožu. Zatim bi se dvojica od njih skinuli potpuno nagi, premazali bi im tijelo krvlju žrtvovanih životinja i navukli oderanu kožu. Ostatak jareće kože izrezali bi u trake i podijelili među sobom. Nakon toga bi luperci krenuli trčati kroz grad, čineći krug oko Palatina. Usput bi, onako golišavi i crveni, dizali buku, zbijali šale i psine te udarali trakama kože sve na koje bi naišli, posebno žene i djevojke. To nije bio samo spektakl za koji se masa okupila da bi ga gledala, već su žene namjerno istrčavale pred njih da bi bile „bičevane“, a udane žene iz viđenijih obitelji (rimske matrone) su ohrabrivane da ogole leđa i prime udarce okrvavljenim kožnim trakama. Vjerovalo se, naime, da to liječi od neplodnosti, pomaže začeću, štiti plod i majku tijekom trudnoće i olakšava porođaj. Tako „pročišćene“, žene bi nastojale što prije imati odnos s muževima kako bi začeli dijete dok je utjecaj rituala još snažan.

Zašto baš pas i jarac? Pas zato što je neprijatelj vuka, a jarac zato što je simbol seksualnosti i plodnosti. „Rog obilja“ (cornucopiae) prepun svih plodova je jareći rog, a najlascivniji među bogovima, Pan (rimski Faun) od pojasa naniže se prikazuje kao jarac. Luperkalije su se održale i nakon što je kršćanstvo postalo službena religija Carstva, pa i nakon što su 391. godine zabranjeni svi ne-kršćanski kultovi i festivali. Na jednom ilustriranom kalendaru iz 354. godine (tzv. Filokalov kalendar) označene su zajedno s kršćanskim svetkovinama. Pročišćenje tijekom veljače spominje i sv. Augustin. Štoviše, kršćanska Crkva štuje čak dva sveca imenom Luperculus, oba pogubljena početkom 4. stoljeća, jedan iz grada Castra Legionis (León, Španjolska), a drugi biskup Eluse (Eause, Francuska, gdje mu je i danas posvećena katedrala), što jasno govori da je ovaj poganski festival tada još bio štovan i među kršćanima.

Formalno ih je ukinuo strog i dogmatičan papa Galezije I. (494.-96.). Navodno se svadio s rimskim senatorima sve dok nisu, iako nevoljko, pristali izglasati zabranu. No, njegov pontifikat obilježio je prvi veliki sukob s istočnim kršćanstvom (tzv. Akacijeva šizma), a kako je bio gorljivi branitelj zaključaka Kalcedonskog sabora, biskupi na istoku Carstva nisu previše držali do njegovog mišljenja. Tako su se na Istoku Luperkalije nastavile neometano održavati i imamo podatak da su slavljene u Konstantinopolu još u 10. stoljeću. A i na zapadu formalno ukidanje nije značilo da ih je puk prestao slaviti. Ljudi su jednostavno voljeli tu razuzdanost, veselost i optimizam koje je festival donosio. Ženski svijet je i dalje želio na neki način umiriti strah od trudnoće i poroda i brigu za zdravlje ploda. To se nije dalo jednostavno suzbiti nekom formalno izglasanom odlukom. Ukorijenjenim poganskim praksama ponuđena je, stoga, alternativa u kršćanskom duhu; festival je uklopljen u vjerski kalendar, a dan sv. Valentina smjestio se baš gdje treba. A na koncu, ponekad i nije loše imati mali „podsjetnik“ za ljubav; ili barem povod za prvi korak, zar ne?