H. H. HOLMES: profil jednog kriminalnog uma
Marta Vojvoda Ivanković, studentica 2. godine diplomskog studija Povijest
Kišne noći kasne 1889., jedna je žena (imenovana Jane Doe) pokucala na vrata Hotela u 63rd Street of Chicago. Novu je gošću velikodušno dočekao vlasnik Hotela, Herman W. Mudgett, koji je potom preuzeo njen kofer te ju uputio do sobe. Iako je djelovao uljudno i slatkorječivo, njegova prisutnost plašila je gošću. No, ne razmišljajući o tome, ona je ušla u sobu i zaključala vrata za sobom. Pogledavši kroz prozor hotelske sobe po kojem se slijevala kiša, vidjela je samo praznu ulicu. Noć se činila mirna i tiha. Kad je kazaljka na satu otkucala dva sata u noći, gošća je konačno legla i ugasila svjetlo pa potom utonula u san. Ujutro je Jane Doe bila mrtva, a njeno beživotno tijelo ležalo je na krevetu, unakaženo do neprepoznatljivosti.
Horor iz „Murder Castlea”
Kada je 1892. odjeknula vijest u Chicago Tribuneu o serijskom ubojici koji je mučio, a potom ubijao svoje žrtve u Hotelu (kasnije prozvanom Murder Castle), svi stanovnici grada bili su preneraženi događajima iz susjedstva. Naizgled tih i uglađen, Herman W. Mudgett preko noći je proglašen višestrukim ubojicom, a njegov Hotel poprištem jezivih scena koje su detektivi ondje zatekli. Poznat pod imenom H. H. Holmes, kao mladić je studirao medicinu i kirurgiju na Sveučilištu Michigan, gdje su već tada zabilježene neke njegove neetične radnje. Nakon što je diplomirao i preselio se u Chicago, 1886. kupio je ljekarnu u zgradi, koju je kasnije prenamijenio u zloglasni Hotel. Dizajn zgrade bio je iznimno zanimljiv i kompleksan, do te mjere da je bilo gotovo nemoguće zamisliti kakve su se jezive stvari tamo događale. Hotel je bio prepun labirinata i tajnih prolaza, sa čvrsto zaključanim vratima i zvučno izoliranim komorama, koje je Herman koristio za namamljivanje svojih žrtava, koje bi potom ubio. Ukupno je bilo oko 100 prostorija u hotelu. Postojala su vrata koja nisu vodila ni u kakve sobe, kao i sobe koje nisu imale vrata. Ipak, podrumski prostor bio je najstrašnije mjesto očevida jer su ondje odlagana mrtva tijela. Inspektori su iza lažnog zida pronašli i prostorije koje su sadržavale sprave za mučenje, uključujući stol za seciranje, te posude za živo vapno, kosti, krvavu odjeću i krematorij. Kompleksnost zgrade omogućila je Hermanu da neopaženo ubija svoje žrtve. Arhitektura samog Hotela, sa svojom zamršenošću i neobičnošću, odražava iskrivljenost njegova uma.
Unutar uma prvog američkog serijskog ubojice
Pratiti tijek događaja koji su prethodili osudi Hermana nakon njegovog uhićenja izuzetno je zanimljivo. Dok su stanovnici Chicaga, pa i čitavog SAD-a, iščekivali senzacionalističke članke o Hermanu i njegovim žrtvama, policijski su inspektori imali mnogo posla kako bi evidentirali i dokazali umorstva. Pritom se ne smije zaboraviti da se radi o 19. stoljeću, kada DNK analiza još nije bila prisutna u kriminalističkim istragama. Tek neke od tehnika i metoda koje su korištene u rasvjetljavanju ovih grotesknih zločina bile su prikupljanje fizičkih dokaza s mjesta zločina (mrlje krvi, kosa, vlakna odjeće), zatim fotografiranje kako bi se dokazi dokumentirali, ispitivanje svjedoka i očevidaca, te vrlo važna nova tehnika daktiloskopije – analize otisaka prstiju za identifikaciju osumnjičenika.
Na suđenju je Herman bio okarakteriziran kao osoba visoke inteligencije, sklona manipulacijama. Žrtve koje je mamio bile su uglavnom mlade žene u potrazi za poslom ili smještajem, pri čemu je unaprijed osiguravao da se radi o osobama koje nitko neće tražiti u skorije vrijeme. Pojedine su žrtve uspješno identificirane, a on sam je, prije izvršenja smrtne kazne, priznao ubojstvo njih 27. Mnogi su teoretizirali kako je broj ubijenih mogao biti i dvije stotine. Nakon uhićenja, brojne novine bile su ispunjene člancima o zvjerstvima koja je počinio Herman W. Mudgett. Hotel je utjerivao jezu u kosti kod svakog tko bi mu prišao. Međutim, 1986. stanovnici Chicaga mogli su odahnuti – prvi američki serijski ubojica Herman W. Mudgett, poznat kao H. H. Holmes, bio je obješen. Hotel, koji je bio poznat kao dvorac strave, srušen je 1938. Njegov vlasnik kasnije je postao „inspiracija“ za velik broj književnih djela i snimljenih filmova.