Stvarni Oliver Twist

Dječji rad tijekom industrijske revolucije na primjeru Roberta Blincoea

Marija Đurić, studentica I. godine diplomskog studija Povijest i Sociologija

„Nemam ni ime koje mogu nazvati svojim.” Tim je riječima Robert Blincoe opisao jednu od najdubljih rana vlastitog djetinjstva. Kao siroče iz londonske radne kuće St. Pancras, već je sa sedam godina poslan na rad u pamučnu predionicu. Njegovi memoari, objavljeni 1832., jedno su od najpoznatijih svjedočanstava o dječjem radu tijekom industrijske revolucije u Engleskoj, a Blincoeova se životna priča često uspoređuje s Dickensovim prikazom dječje patnje u romanu Oliver Twist.

Industrijska revolucija donijela je korjenite gospodarske i tehnološke promjene, ali je istodobno otvorila i jedno od najtežih društvenih pitanja 19. stoljeća: pitanje dječjeg rada. Tvornice su trebale jeftinu, poslušnu i lako zamjenjivu radnu snagu. Djeca iz siromašnih obitelji, radnih kuća i sirotišta posebno su odgovarala takvom sustavu. Njihov je rad bio potplaćen, nadzor i kažnjavanje bili su jednostavniji, a zbog sitne tjelesne građe mogla su obavljati poslove za koje odrasli nisu bili prikladni. Primjer takvih poslova bilo je skupljanje otpadnog pamuka ispod strojeva ili čišćenje teško dostupnih dijelova tvorničkih pogona. Ta su se djeca službeno nazivala „šegrtima“, iako je taj naziv prikrivao surove i izrabljivačke uvjete. Mnoga je siročad djetinjstvo provela u tvornicama, u opasnom okruženju koje je trajno ugrožavalo njihovo zdravlje i psihofizički razvoj. Njihova je stvarnost bila obilježena iscrpljujućim radnim danom koji je trajao i do 14 sati, bez odgovarajuće prehrane i minimalnog odmora. Takav odnos prema najranjivijoj skupini pokazuje da su u ranom tvorničkom sustavu gospodarski interesi često imali prednost pred dječjom dobrobiti.

Robert Blincoe odrastao je u ustanovi za siromašne St. Pancras u Londonu, u kojoj su štićenici radili u zamjenu za smještaj i oskudnu hranu. Kada je navršio sedam godina, odatle je, s još osamdesetero djece, poslan u pamučnu predionicu Lowdham Mill blizu Nottinghama. Iz radne kuće krenuli su u kolovozu 1799., nakon što im je obećano da ih na odredištu čeka bolji život. Djeca su trebala ostati u službi novih poslodavaca sve dok ne navrše dvadeset i jednu godinu. Plan je predviđao da se tijekom posljednje tri godine službe dječaci poučavaju zanatu tkanja čarapa, a djevojčice izradi čipke. Iako im se obećavao napredak, u stvarnosti su završavali u sustavu nemilosrdnog iskorištavanja. Poput Olivera Twista, i Blincoe je bio prepušten mehanizmima institucija koje nisu pružale nikakvu stvarnu pravnu ni ljudsku zaštitu.

Prema zapisima u memoarima, Blincoeov prvi radni dan započeo je buđenjem uz zvono prije pet sati ujutro. Odmah nakon ustajanja, strogi ih je upravitelj s bičem u ruci usmjerio prema blagovaonici. Prvi dječakov zadatak bio je skupljanje pamuka koji je padao na pod tijekom rada strojeva. Iako se naizgled činilo da je riječ o jednostavnom poslu, dječak se ubrzo suočio s teškim posljedicama: nenaviknut na nesnošljiv smrad i prašinu, stalno je osjećao mučninu, a od neprekidnog saginjanja trpio je jake bolove u leđima. Rad su dodatno otežavali zaglušujuća buka strojeva i zabrana sjedenja. Djeca su morala raditi bez predaha, podnoseći žeđ i glad sve do kratke stanke za ručak. Nakon nekoliko tjedana Blincoe je premješten na mjesto namatača pamučnih vlakana na kolutove. Budući da zbog iscrpljenosti nije mogao držati korak s ritmom stroja, postao je žrtvom stalnog fizičkog nasilja; nadglednik ga je redovito tukao i verbalno vrijeđao. Kada se jednom prigodom požalio glavnom upravitelju, dobio je hladan odgovor da neće biti kažnjavan ako bude brže i bolje radio. Kako bi potaknula djecu da se dobrovoljno jave za rad čak i tijekom stanke za ručak, uprava im je nudila sitnu novčanu nagradu od pola penija. Prekovremeni rad bio je svakodnevica, a svaki drugi dan djeca su morala ostajati u predionici za vrijeme odmora kako bi čistila strojeve. Jednom u deset dana, kada se cijeli strojni sklop morao rastaviti i temeljito očistiti, radila su od ranog jutra do kasne noći, najčešće bez ikakva obroka.

Kada mu je takav život postao nepodnošljiv, Blincoe je pokušao pobjeći. Međutim, nije uspio stići daleko; uhvatio ga je lokalni krojač i vratio u Lowdham Mill. Nakon neuspjelog bijega bio je surovo kažnjen te odmah vraćen u pogon. U memoarima se o tim trenucima navodi: „Kada bi mu snaga klonula, i udovi odbijali svoju službu, podnosio je remen ili štap, šamar ili udarac nogom, s toliko pomirenosti kao i bilo koji od njegovih suputnika u patnji.”

Ozljede na radu u pamučnim predionicama bile su česta pojava. Nekoj je djeci koža na zglobovima prstiju bila sastrugana sve do kosti, dok su drugima zupčanici predilačkih strojeva mrvili prste i otkidali zglobove. I sam je Blincoe u tvornici trajno ostao bez dijela prsta na lijevoj ruci. Visoka stopa sakaćenja jasno pokazuje da sigurnost radnika poslodavcima nije predstavljala nikakav prioritet. Tek nakon što su nadležne lokalne vlasti provele istragu o položaju šegrta, radno je vrijeme neznatno smanjeno, a uvjeti su djelomično popravljeni. No, Blincoea i ostalu djecu ubrzo su dočekala još teža iskušenja. Lowdham Mill je prestao s radom, a štićenici su premješteni u novi mlin, Litton Mill blizu Tideswella, gdje su uvjeti bili drastično gori. Za vlasnike predionica ta su djeca bila tek radna snaga, jednako zamjenjiva kao i sirovina koju su obrađivala.

U Litton Millu smještaj, posteljina, hrana i higijenska skrb bili su ispod svake ljudske razine. Blincoe je ubrzo počeo žudjeti za danima provedenim u prethodnoj tvornici. Naglašavao je da su u Littonu uprava i nadglednici postupali s brutalnom strogošću, dok je norma za obavljanje posla bila znatno uvećana. Budili su ih još ranije, u jednoj spavaonici boravilo je po pedesetero djece, a osobna se higijena potpuno zanemarivala. Radni je dan trajao i do šesnaest sati, glad je bila stalna, a fizičko kažnjavanje uobičajena odgojna metoda. Zbog kronične iznemoglosti djeca su često kolabirala pokraj strojeva. Blincoe bi ponekad bio toliko iscrpljen da je bio prisiljen dati dio svoje ionako oskudne večere jačem dječaku kako bi mu ovaj dopustio da se nasloni na njega tijekom pješačenja prema spavaonicama. Kombinacija prekomjernog rada, nečistoće i izgladnjelosti dovela je do pojave i brzog širenja zaraznih bolesti. Unatoč brojnim oboljenjima i smrtima među djecom, lokalne vlasti nisu pravodobno i učinkovito reagirale. Potpuni izostanak reakcije institucija koje su bile zakonski dužne zaštititi najmlađe jasno pokazuje u kojoj je mjeri društvo onoga doba ovisilo o sustavnoj eksploataciji te koliko je bila nužna korjenita zakonodavna reforma.

Blincoe je ostao raditi u Litton Millu još godinu dana nakon što mu je istekla službena obveza. Nakon što je uštedio minimalan iznos novca, odlučio je napustiti predionicu. U početku je radio u nekoliko različitih tvornica u sjevernoj Engleskoj, a potom se preselio u Manchester, gdje je osnovao obitelj. Godine 1824. odlučio je uložiti mukotrpno stečenu ušteđevinu u kupnju vlastitog stroja za predenje pamuka te je zakupio dio jednog industrijskog pogona. Međutim, već prvog radnog dana izbio je požar u susjednoj prostoriji i svi su njegovi strojevi izgorjeli. Budući da oprema nije bila osigurana, taj ga je gubitak potpuno financijski uništio, nakon čega je donio odluku da se više nikada neće baviti predioničarskim zanatom. Sa sociološkog i povijesnog stajališta, iznimno je zanimljiva činjenica da je Blincoe svoju ušteđevinu odlučio uložiti upravo u strojeve za preradu pamuka. Time je, unatoč tome što je u djetinjstvu bio traumatizirana žrtva tog sustava, u zreloj dobi pokušao prijeći iz položaja tvorničkog radnika u položaj malog poduzetnika unutar istog industrijskog sustava koji ga je u djetinjstvu obilježio.

Životni put Roberta Blincoea slikovit je primjer toga kako je djetinjstvo djece iz nižih društvenih slojeva tijekom industrijalizacije bilo obilježeno prisilnim radom, institucionalnom nezaštićenošću, nasiljem i nehumanim životnim uvjetima. Svjedočanstva poput njegova pridonijela su razotkrivanju stvarne naravi tvorničkog sustava te potaknula javne i parlamentarne rasprave koje su tijekom 19. stoljeća postupno dovele do zakonskog ograničavanja dječjeg rada. Blincoe se stoga s pravom može promatrati kao stvarni Oliver Twist: njegova biografija pokazuje da Dickensov roman nije bio samo proizvod književne mašte, nego i odraz društvene stvarnosti u kojoj su mnoga djeca živjela, radila i patila. Njegova sudbina podsjeća da industrijska revolucija nije bila samo razdoblje tehnološkog napretka, strojeva i tvornica, nego i vrijeme duboke socijalne nejednakosti, siromaštva i izostanka učinkovite zaštite djece.