Pošto je ovo ispod svakoga dostojanstva …

Feminizam Pavline Bogdan Bijelić

izv. prof. dr. sc. Kristina Puljizević

Pavlina Bogdan Bijelić bila je učiteljica, etnografkinja i autorica. Rođena je u Cavtatu 29. listopada 1855. u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Završila je državnu učiteljsku školu u Dubrovniku te tako stekla najviši stupanj obrazovanja koji je bio omogućen djevojkama u Habsburškoj Monarhiji tog vremena. Od 1878. radila je kao učiteljica u Cavtatu i Dubrovniku, zatim i kao voditeljica ženske osnovne škole u Dubrovniku. U isto vrijeme bavila se sakupljanjem narodnog blaga Konavala. Godine 1904. u Dubrovniku se udala za Vlaha Bogdana čime je prestao njezin učiteljski angažman. Pavlina Bijelić je udajom stekla plemićku titulu svog supruga, a nakon njegove smrti 1910. vjerojatno i njegovu mirovinu; te se do kraja svog života posvetila dobrotvornom radu u Dubrovniku u okviru društava katoličkih žena. Umrla je 18. siječnja 1944.

U vrijeme djelovanja Pavline Bogdan Bijelić, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće aktualne su bile rasprave o položaju žena u društvu. U djelima i aktivizmu zapadnoeuropskih intelektualaca „žensko pitanje“ povezivalo se s promjenama koje je donijela industrijska revolucija, poput ženskog rada i prava glasa, a sagledavalo se kroz prizmu filozofskih i društvenih doktrina poput liberalizma i socijalizma. O „ženskom pitanju“ pisalo se i u domaćem tisku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. U kontekstu hrvatske dnevne politike, koja je tijekom 19. stoljeća bila obilježena buđenjem nacionalne svijesti i očuvanjem političke autonomije, posebno se naglašavala domoljubna i odgojna uloga žena. Krajem 19. stoljeća u Zagrebu se intenzivirala rasprava o otvaranju ženskog liceja i općenito o visokom obrazovanju žena. Pritom su se čak i zagovornici ideje višeg obrazovanja za žene slagali da žene nisu dovoljno sposobne za određene sfere života te da je za njih, kao i za društvo, korisnije da se bave aktivnostima koje su za njih prikladne. Slične su predodžbe zastupali i dalmatinski pedagoški i učiteljski časopisi, koji su podupirali obrazovanje djevojčica prilagođeno društveno pripisanim osobinama i ulogama žena. Dugotrajnost takvih shvaćanja pokazuje i znatno kasniji primjer iz dubrovačkog tiska. U članku iz Narodne svijesti 1939. navodi se: „Da se može pravilno suditi o ženskom pitanju treba dobro zagledati u konstrukciju žene, i njezin duševni razvitak, u njezinu prirodu. (…) Ona je nježne konstrukcije, ona je doista slabi spol. (…) Ima poslova i izvan domaćinstva, gdje žena može da obavlja neke poslove, ali ti su ograničeni. (…) Ženi se dolikuje da bude i izobražena prama svojoj prirodi (…).“  Što je, u tom kontekstu, o „ženskom pitanju“ i feminizmu mogla javno zastupati pripadnica obrazovane ženske elite konzervativnih uvjerenja u vlastitoj sredini?

Čini se da su autorice i kulturne djelatnice (uglavnom učiteljice) koje su djelovale i objavljivale svoje radove na prostoru današnje Hrvatske pomirljivo prihvaćale diskurs o odvojenim sferama muškaraca i žena karakterističan za 19. stoljeće. No, uzimajući u obzir pisane izvore Pavline Bogdan Bijelić, iskreno prihvaćanje nametnute inferiornosti je ipak upitno: koje su, stoga, bile uobičajene forme prihvaćanja podređenog položaja žena u društvu, a u kojim okvirima je djelovao tihi otpor u svakodnevnom životu?

Bogdan Bijelić rijetko je izravno izražavala svoje mišljenje o „ženskom pitanju“. U svojim pismima Baldu Bogišiću nije si dopuštala govoriti o inferiornosti žena u društvu, vjerojatno iz obzira prema starijem sugovorniku, ili iz puke pristojnosti i naučene poslušnosti. Žaleći se na svoj položaj učiteljice općenito, kratko je spomenula nejednakost u plaćama između muških i ženskih učitelja,  izbjegavala je osuđivati ili komentirati pokušaje političkog angažmana žena te je nastojala zadržati neutralan ton. Od Bogišića je, međutim, tražila i dobila informacije o pariškom feminističkom dnevniku La Fronde. Napisala je dva članka o La Frondeu, jedina u kojima je izrazila nešto izravnije mišljenje o feminizmu. Članci su objavljeni u Zagrebu, u časopisu Domaće ognjište, kojeg su pokrenule i uređivale pedagoginje, učiteljice i zagovornice višeg obrazovanja za žene, Marija Jambrišak i Jagoda Truhelka. Prvi članak Bogdan Bijelić započinje povezujući dva časopisa na ženskoj osnovi, unatoč bitnim razlikama: La Fronde teži „velikoj emancipaciji“, a Domaće ognjište „moralnom odgoju“. U nastavku se, ipak, zadržava na površnom opisu La Frondea; primjerice, Bogdan Bijelić opisala je fizički izgled urednice La Frondea Marguerite Durand (u člancima je naziva Duval), ali ne i njezina stajališta o „ženskom pitanju“. Također je opisala zgradu i prostorije u kojima je djelovala redakcija, ali ne i sadržaj samih novina. Taj je članak, kao i brojni kraći tekstovi u Domaćem ognjištu koji su izvještavali o prvim liječnicama, znanstvenicama i ženskim udrugama, svakako imao za cilj promjenu paradigme o mogućim postignućima žena. Unatoč površnosti kojom je izvještavala o La Frondeu, Bogdan Bijelić je članak zaključila dvosmisleno i intrigirajući; stihovima budnice iz dalmatinskog narodnog preporoda: „Zora puca, bit će dana!“

U svom drugom članku o La Frondeu, Bogdan Bijelić se osvrnula na njegovo gašenje. Časopis je imao financijske poteškoće, a Bogdan Bijelić navodi povlačenje šire ženske čitateljske publike zbog ekstremnih stavova uredništva: „(…) ona (Durand, op. a.) pretjeravaše emancipacijom, feminizmom itd., ovo joj osudi svaka pametna Franceskinja i odaleči se od lista (La Fronde, op. a.).“ „Svijesne“ Parižanke, tvrdila je nadalje Bogdan Bijelić, pronašle su alternativu u časopisu Femina, koji je uređivao Pierre Lafitte. U nastavku, Bogdan Bijelić razmatra težnje žena za ravnopravnošću. Smatrala je da postoji niz društvenih, obrazovnih i gospodarskih „zadataka“ u kojima žene imaju pravo i sposobnost intelektualno sudjelovati. Međutim: „Ona ne smije zanemariti svoj kućni rad, koji mora biti vazda glavni, ali ovaj mora da bude sveđ potkrijepljen umom. Feminizam, - ali nipošto onaj Margerite Duval– ne smije da plaši koga. Danas se ne govori nego o nauci i napretku, po tome se ne smije nitko čuditi, ako se i žena osjeća članom u kolu općeg kretanja, pa ako i ona teži i zahtijeva da u toj obećanoj srećnoj budućnosti bude zaslužila koju mrvicu! Što se više čovjek prosvjetljiva i napreduje to se više naobrazuje i razvija žensko biće. Ali žena ima ostati žena i kao takova biti ponosna – ohola.“  Ističući upravo ta načela, tvrdi Bogdan Bijelić, Pierre Lafitte je pridobio žensku čitateljsku publiku, dok je La Fronde propao: „Veliki plam slamnate lomače utrne i ne ostavi za sobom nego lahki pepeo.“

Svoja stajališta o podređenosti žena u obiteljskom i svakodnevnom životu Pavlina Bogdan Bijelić je izrazila u svojim tekstovima o konavoskim običajima. Iako je gotovo u svemu idealizirala narod i narodne običaje Konavala, oštro je kritizirala njihov odnos prema ženama. To je jasno već iz njezinog načina kazivanja: prema Bogdan Bijelić, Konavljani su žene držali „inferiornima“, bile su „robinje svojih muževa“, „podli niski stvor“, „ravne službenici, i niže“.  Opisuje grub odnos muža prema ženi, koja je morala biti tiha i pokorna. Muževi su često osorno opominjali žene da šute, govoreći im da jedino kuđeljom mogu zapovijedati. Žene su izražavale strahopoštovanje ustajući svaki put kad bi (bilo koji) muškarac prošao mimo njih, a u svim prilikama od njih se očekivala poslušnost. Kćeri su se bez pogovora udavale za onoga koga bi im otac odabrao. Konavljani su nerado i s nelagodom govorili o svojim ženama, nikad ih ne spominjući po imenu, već zamjenicama („ona tamo“). Ako bi ipak morali izreći te riječi - „moja žena“, koristili bi frazu „da prostiš, moja žena“, ispričavajući se kao da su izrekli nešto neprimjereno ili psovku. Istim posramljenim tonom muškarci su govorili i o rođenju djece izbjegavajući riječi „žena“ i „porođaj“, pakirajući rođenje svog djeteta u mističnu frazu: „Da prostiš, našo' mi se sin/našla mi se kći.“ Bogdan Bijelić zaključuje kako se takav odnos prema ženama ipak polako mijenja, „premda (žene op. a.) još nijesu uzele svoje mjesto na trpezi među ljudima nego još odijeljene od njih za stolom sjede“. 

Dostojanstvo, poštovanje i uvažavanje je Bogdan Bijelić tražila također i za umjetnice iz svog okruženja. U par kratkih članaka u lokalnim novinama o ručnim radovima, vezu, tkanju i slikama koje su žene izrađivale kao zavjetne darove dubrovačkim crkvama, komentira: „Grehota, da ovi tako mnogovrijedni predmeti prolaze neopaženi a nije ih moguće vidjeti nego samo prigodom svečanosti sv. Vlaha.“ Detaljno je opisala radove vezene svilenim i zlatnim nitima. Isticala je njihovu visoku umjetničku razinu, a autorice je navela imenom i prezimenom kako bi im dala na značaju. 

Još je njezinih članaka u sličnom tonu. Primjerice, unutar diskursa o „ženskom pitanju“, često su se ponavljale kritike o površnosti ženskih interesa, taštini u ponašanju i nedovoljnom obrazovanju. Suprotstavljajući se takvim pogledima, Bogdan Bijelić je u kratkom članku opisala okupljanja žena iz građanskih obitelji u „starom Dubrovniku“, odnosno u Dubrovačkoj Republici. Detaljno je opisala obrazovanje žena toga vremena, literaturu koju su čitale i sadržaj njihovih kućnih knjižnica. Žene su se sastajale u zimskim večerima i, dok su vezle, vodile su konstruktivne razgovore o politici i književnosti. Taj članak je bio odgovor na neku podrugljivu opasku muškog autora i vjerojatno došljaka da su ta ženska okupljanja imala za svrhu samo isprazna naklapanja i ogovaranja, na što je Bogdan Bijelić oštro odgovorila: „Moguće da je tako bilo izvan dubrovačke zemlje ali ne u Dubrovniku i okolici, gdje za kulturu naših starih majka ima dokaza, gdje su se naše vraćale dok su njihove stoprv hodile!“

Okršaj sličan ovom zabilježen je u dokumentaciji škole kojoj je bila voditeljica. Tijekom svečane ceremonije u gradskoj katedrali na koju su bile pozvane učiteljice Ženske osnovne škole, učiteljice su morale „stati na nogama za leđima gospode učitelja“ u začelju crkve jer za njih nisu bila predviđena sjedeća mjesta. Bogdan Bijelić je na ovo oštro reagirala dopisom Kotarskom školskom vijeću: “Pošto je ovo ispod svakoga dostojanstva moli se da bi se starija vlast zauzela da se ne bi što slično unaprijed dogodilo.” Ni njezina prethodnica, a niti nasljednica na mjestu voditeljice ženske škole u Dubrovniku nisu se nikad usudile ovakvim tonom obraćati nadređenima. 

Pavlina Bogdan Bijelić nastojala je podići svijest o vrijednosti i poštovanju žena u svakodnevnom životu na specifičan način. Izbjegavala je aktivizam i radikalne stavove, a njezina stajališta o „ženskom pitanju“ temeljila su se na katoličkom svjetonazoru. Bogdan Bijelić je deklarativno prihvaćala determiniranost ženske sudbine „nježnom prirodom“ – što je bio uobičajen način prihvaćanja tada dominantnog diskursa o „ženskom pitanju“. U svakodnevnom djelovanju, međutim, nije bila tako pomirljiva – za svoje umjerene stavove odlučno se i žestoko borila. Zahtijevala promjenu percepcije o ženama i osiguranje ljudskog dostojanstva za žene u svakodnevnom, obiteljskom i radnom okruženju. Svjesna da su velike ideje ženskog pokreta, poput emancipacije i ravnopravnosti među spolovima, za tadašnje dubrovačko društvo vrlo daleki cilj, činila je prve korake u promjeni percepcije o položaju žena u društvu. Vodila je mnoštvo malih bitaka, zauzimala se za konavoke, vezilje, umjetnice, učiteljice, obične žene i samu sebe; zahtijevajući poštovanje i ljudsko dostojanstvo – što ju, makar joj to nije bila namjera, čini feministkinjom.