Podmilanski grad

Kako pronaći lokaciju zaboravljene srednjovjekovne utvrde

prof. dr. sc. Hrvoje Kekez 

Jedno od ključnih obilježja povijesnog razvoja hrvatskih povijesnih prostora u periodu od sredine 15. do 18. stoljeća svakako je diskontinuitet u različitim aspektima društvenog života poglavito uzrokovan osmanskim osvajanjima na prostorima jugoistočne Europe i hrvatskih povijesnih prostora. Procijenjeno je da je u razdoblju od sredine 15. stoljeća i početka velikih osmanskih provala, uslijed pada srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva, sve do kraja 16. stoljeća, kada se situacija na granici sa Osmanskim Carstvom uglavnom primirila, ugrožene i osvojene hrvatske povijesne prostore napustilo oko 60% domicilnog stanovništva. Ratovi, višegodišnja pustošenja i dramatična izmjena stanovništva dovela je do značajnih lomova i preobražaja u postojanju i funkcioniranju različitih društvenih, vojnih i političkih institucija, tako i u različitim obrascima svakodnevnog života, ali i ekonomskih prilika te općenito poimanju prostora. Ovo se posebno očituje u nestanku brojnih fortifikacijskih objekata koji su na tim prostorima postojali prije, i za vrijeme osmanskih provala. Stoga nije rijedak slučaj da povjesničar istraživač u sačuvanim pisanim povijesnim izvorima pronalazi podatke o postojanju različitih utvrđenja na tim prostorima prije i u vrijeme osmanskog osvajanja, a da ih nije mogućnosti locirati. Također je čest i obrnut slučaj da su u prostoru vidljivi ostaci srednjovjekovnih utvrđenja, često samo u razini arheoloških nalazišta, a da je vrlo teško, ili nemoguće ustanoviti o kojim se srednjovjekovnim utvrđenim objektima radi, tj. povezati njihove ostatke sa vijestima iz razmjerno malobrojnih pisanih izvora. 

Utvrda Podmilanski grad je jedna od takvih kasnosrednjovjekovnih utvrđenja čiji nam ostaci nisu vidljivi na terenu, a lokaciju koje je moguće otprilike odrediti analizirajući podatke u sačuvanim malobrojnim kasnosrednjovjekovnim pisanim izvorima, kao i analizirajući topografske podatke koji se mogu pronaći na ranonovovjekovnim kartografskim prikazima, te provodeći uvide na terenu. Utvrda Podmilanski grad se krajem 15. i tijekom prve polovice 16. stoljeća nalazila u sklopu Zrinskog vlastelinstva, smještenog na prostoru današnje Banovine, a koje se prostiralo južno od Zrinske gore sve do rijeke Une. Povijesni zapisi iz 15. i 16. stoljeća, zajedno s nalazima arheoloških iskopavanja i terenskih istraživanja, pružaju dokaze koji potvrđuju postojanje nekoliko manjih i većih utvrda na Zrinskom vlastelinstvu tijekom tog razdoblja. Te su utvrde uglavnom bile uspostavljene radi obrane toga prostora od osmanskih napadača. Čineći svojevrsni „obrambeni sustav“, održavane su više od pola stoljeća, a organizirali su ih i financirali uglavnom sami Knezovi Zrinski. Međutim, sredinom 16. stoljeća taj obrambeni sustav počeo je propadati i naposljetku se i urušio do izmaka 16. stoljeća. Razlozi za njegovu smanjenu učinkovitost i konačno propadanje bili su mnogostruki i pod utjecajem čimbenika poput promjena u taktikama i strategijama ratovanja, te općenito izazovnog geopolitičkog krajolika tog vremena.

Sve češći upadi osmanskih snaga koji su ne samo pljačkali posjede Knezova Zrinskih u Pounju, već su i koristili tamošnje pravce kretanja koji su vodili od doline Une preko Zrinske gore prema dolini Kupe i dalje na sjever, potaknuli su Knezove da poboljšaju obranu svojih tamošnjih posjeda. O ovim nastojanjima ponajbolje svjedoči isprava o podijeli posjeda Zrin između knezova Petra II. i Pavla III. Zrinskog iz 1488., u kojoj se spominje čak jedanaest većih ili manjih utvrđenja – tvrdi gradovi (castra) Zrin i Pedalj, te kašteli (castella) Gvozdansko, Stupnica, Pastuša, Završki (Prekovrški), Semidrag, Dobra Njiva, Lišnica, Jamnica i Podmilanski grad. Osim tvrdoga grada Zrina, te kaštela Gvozdansko, Pedlja i Lišnice, za koje postoje potvrde da su izgrađeni ranije ili do sredine 15. stoljeća, može se pretpostaviti da je većina ostalih utvrđenja izgrađena upravo tijekom osmoga i devetoga desetljeća 15. stoljeća, tj. u vrijeme spomenute povećane osmanske ugroze.

Za razliku od starih zrinskih utvrda Zrina i Pedlja koji su bili građeni kao upravna sjedišta velikog Zrinskog vlastelinstva, te Gvozdanskog, građenog za zaštitu kovnice novaca i rudnika, kao i Goričke (Brokunova Gora) koju su prvobitno podignuli pripadnici plemićkoga roda od Brokunove Gore, Podmilanki grad pripada među utvrde koje su Zrinski gradili isključivo radi onemogućavanja Osmanlijama korištenja tamošnjih prometnih pravaca. Na žalost, do sada njegova pozicija nije bila poznata. No, treba napomenuti kako su kartografi iz komisije Lugija Ferdinanda Marsiglija, bolognoskog grofa i vođe komisije koja je imala zadatak odrediti i kartirati granicu Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva prilikom potpisivanja poznatog Mira u Srijemskim Karlovcima 1699., upisali, tj. ucrtali naselje Milakovitz na uzvišenju Turskanic zapadno od rječice Žirovnice, između ušća potoka Lubine (danas potok Ljubina) koji se ulijeva u Žirovnicu, i potoka Jamska (danas Velebitski potok kojega u gornjem toku tvore potok Janska i Kosni potok koji se spajaju na ulazu u današnje selo Stambolije). Riječ je o toponimu koji je ukazuje na svoje srednjovjekovno porijeklo, tj. moguće je zaključiti da se srednjovjekovna utvrda Podmilanski grad nalazila u blizini naselja Milakovitz s kraja 17. stoljeća. U tom slučaju utvrdu Podmilanski grad koja se spominje 1488., treba tražiti na današnjem Bodlovića brdu (kota 259 mnv) smještenom na desnoj obali rječice Žirovnice nasuprot današnjeg sela Trgovi, i to možda baš na lokaciji „Karaula“ koja bi ukazivala na postojanje ranijeg objekta povezanog s vojnim svrhama. 

Da je upravo položaj „Karaula“ moguća pozicija Podmilanskog grada svjedoči i karta Nicolòa Angelinija nastala oko 1566. Naime, na njoj je Bodlović brdo, tj. lokacija „Karaula“, prikazana tik uz cestu koja je spajala utvrdu Jamnicu s Pedljom i Gvozdanskim. Nije nevažna ni činjenica da je ova pozicija idealna točka za nadzor kretanja donjim toku rječice Žirnovice jer se s nje vide gotovo sve važnije Zrinske utvrde, počevši od Novog na istoku, Pedlja i Goričke na sjeveru te Gvozdanskog na zapadu. S obzirom na to, malo je neobično da se u popisu zrinskih utvrda iz 1509. ona više ne spominje, jedino je moguće zaključiti da je utvrda Podmilanski grad do toga trenutka već bila napuštena. 

Štoviše, bez arheoloških istraživanja ništa se ne može reći ni o izgledu Podmilanskog grada jer se od njega sačuvao tek toponim „Karaula“ kao naziv vrha brda na kojemu se ona vrlo vjerojatno nalazila. To je manji ravnjak trokutastog tlocrta, vrhom okrenutim prema sjeverozapadu, kojim završava s triju stana strmi ogranak Zrinske gore. Premda se nisu sačuvali nikakvi tragovi arhitekture ili otisci u zemlji zbog nekadašnje intenzivne poljoprivredne aktivnosti, na osnovi konfiguracije terena i analogija može se pretpostaviti postojanje jedne manje drvene utvrde, sastavljene od zemljanog nasipa, palisade i eventualno zidane branič-kule u njezinom vrhu. Po smještaju u prostoru, vrsti terena i obliku humka, utvrdu Podmilanski grad moguće je svrstati u skupinu visinskih jednodijelnih gradišta, koji su se podizali na prostorima današnje sjeverozapadne Hrvatske u razdoblju od 13. sve do 16. stoljeća. 

Iako pretpostavku da se kasnosrednjovjekovna utvrda Podmilanski grad nalazila na današnjem Bodlovića brdu na lokalitetu „Karaula“, na desnoj obali rječice Žirovnice nasuprot današnjeg sela Trgovi, treba potvrditi ili odbaciti arheološkim istraživanjima; sačuvani srednjovjekovni dokumenti, topografski podaci sa ranonovovjekovnih kartografskih prikaza i terenska istraživanja, ipak zatvaraju krug indicija, tj. ukazuju na najvjerojatniju njezinu lokaciju.