Između slobode i sjekire: Krakov i krvava Galicija 1846.

U svjetlu revolucionarnih proglasa

Danko Mihajlović, student I. godine diplomskog studija Povijesti

Može li sloboda opstati suočena s izdajom? Godine 1846. Krakov je postao središte vizionarske revolucije koja je obećavala obnovu poljske države, ukidanje feudalnih nepravdi i jednakost svima. No, dok su malobrojni revolucionari pokušavali pridobiti seljake obećanjima slobode i zemlje, u Galiciji se događao suprotan pokret: seljački ustanak koji se okrenuo protiv plemstva, a sve uz potihu režiju i potporu Beča. Ovo je priča o letcima, križevima i sjekirama koje su najavile Proljeće naroda i o trenutku kada su se ideje slobode sudarile s dubokim društvenim podjelama.

Nakon neuspjelog ustanka 1830./31. mnogi poljski intelektualci i političari pobjegli su u emigraciju, ponajviše u Francusku. Ondje su uspostavili „Poljsko demokratsko društvo” koje je 1836. objavilo svoj program. U njemu se navodi da se Poljska ne može osloboditi samo plemićkim ustankom, nego da mora biti uključen cijeli narod, posebno seljaci. Prema njihovim tvrdnjama, Poljska je morala postati država jednakih ljudi. Time je borba za oslobođenje povezana s društvenom revolucijom: Ponovno rođena Poljska bit će demokratska. Svi će u njoj, bez ikakve razlike vjere ili podrijetla, sudjelovati u duhovnom, političkom i društvenom oslobođenju.

Deset godina kasnije, u veljači 1846. ta načela bila su nit vodilja novog ustanka koji je obuhvatio slobodni grad Krakov i okolna područja. Revolucionari su odmah uspostavili vladu na čije je čelo kao diktator postavljen Jan Tyssowski. Njegovi proglasi imali su oblik službenih državnih naredbi. Jedan od glavnih ideologa programa bio je Edward Dembowski, mladi filozof i radikalni demokrat koji je zagovarao povezivanje nacionalnog ustanka sa seljačkom revolucijom. Revolucionarna vlast vrlo brzo je počela izdavati niz proglasa i letaka – političkih, vojnih i društvenih – kojima je pokušala mobilizirati pučanstvo. Glavni proglas „Manifest za poljsku naciju od strane poljske nacionalne vlade” od 22. veljače ozbiljno je apelirao na narod: Poljaci! Došlo je vrijeme ustanka! Rastrgana zemlja se uzdiže i ujedinjuje. (...) Neka svaki Poljak uzme oružje. Neka se narod digne kao jedan čovjek. Tada će Poljska uskrsnuti. U tekstu se podsjeća na zatvore, progone i poniženja koja su Poljaci trpjeli pod stranim vlastima te se narod diljem poljskih zemalja poziva da ustane protiv okupatora. Istog dana donesen je i „Revolucionarni zakon” od sedam članaka, a služio je kao kratki program društvene i političke revolucije. Svrha mu je bila jasno odrediti temeljne promjene u društvu, posebno prema seljacima i feudalnom sustavu. Jedan od najpoznatijih proglasa revolucije objavljen je 23. veljače 1846. i upućen je svim Poljacima koji znaju čitati. U njemu se naređuje da svaki pismeni čovjek okupi narod i naglas objasni ciljeve ustanka kako bi svi razumjeli što revolucija želi postići. U tekstu se izričito kaže da revolucija ukida plemićke i gradske privilegije i sve ljude čini jednakima. Seljacima je obećano ukidanje feudalnih obveza i jednaka prava, a narod se poziva da ustane protiv austrijskog cara, Prusa i Rusa („Moskovljana”) koji su podijelili poljske zemlje: Onima koji zemlje nemaju — nakon pobjede, a osobito onima koji se bore u redovima Republike — iz Narodnih dobara, nakon završene borbe za neovisnost, bit će dodijeljena zemlja — a za obrtnike će biti osnovane narodne radionice — gdje će plaća za rad biti veća nego što je bila dosad. Republika Poljska sve povlastice, plemićke i gradske, ukida — i sve ljude čini jednakima. 

Proglasi nisu sadržavali samo političke ideje. Oni pokazuju i pokušaj organiziranja svakodnevnog života u gradu. Jedna naredba, primjerice, obavještava stanovništvo da diktator svakoj krakovskoj obitelji dodjeljuje godišnje besplatno pet centnera soli. Sol je bila važna i skupa roba pa je odluka imala i socijalno i propagandno značenje. Dio proglasa poput onoga od 26. veljače naglašavao je potrebu reda i discipline, a u njima se upozorava da će pljačka, nasilje ili odbijanje naredbi vlasti biti kažnjeni pred revolucionarnim sudom: Ubojstva i samovolje počinjene na nekim mjestima opraštaju se — ali od trenutka dolaska ovog proglasa, svatko tko se upusti u ubojstvo ili pljačku, bit će po vojnom sudu, prema čl. 4 Revolucionarnog zakona, kažnjen smrću. One koji potiču na ubojstva i pljačke čeka ista kazna. Takve prijetnje pokazuju pokušaj uspostave državne vlasti s administracijom, sudovima i jasnim pravilima. Proglasom od 25. veljače pozvao se narod na misu i procesiju za uspjeh poljskog oružja. Također se težilo i urediti odnose s Crkvom, a na jedinstvo su proglasom pozvani i Židovi.

Veliku ulogu u pokušaju pridobivanja seljaka imao je već spomenuti Edward Dembowski. Kao ideolog ustanka vjerovao je da će društvene reforme uvjeriti seljake da se pridruže revoluciji. Dana 27. veljače poveo je veliku procesiju kroz sela oko Krakova s križevima i revolucionarnim zastavama. Međutim, austrijski vojnici započeli su paljbu na povorku i Dembowski je poginuo. Smrt glavnog ideologa bila je težak udarac ustanku. U tome se očituje ključni paradoks ustanka. Dembowski je vjerovao da vojska neće pucati na križ i vjersku procesiju. Pucnjava na procesiju simbolizira kraj starog svijeta u kojem je religija bila svojevrsni štit, što ujedno predstavlja vrhunac cijele priče. Njegova pogibija pod križem simbolički označava kraj poljskog romantizma i početak surove realpolitike.

Istovremeno su se i u Galiciji koja je bila dio Habsburške Monarhije događali dramatični i krvavi događaji. Umjesto da podrže revoluciju, velik dio seljaka okrenuo se protiv plemstva. Naime, 1844./45. Galiciju su pogodile razne nevolje; glad, neplodnost zemlje, izlijevanje rijeka, nemogućnost nalaska posla, a austrijski načelnik (starosta) Tarnowa Joseph Breinl von Wallerstern pametno je iskoristio nezadovoljstvo seljaka: njegovi ljudi proširili su glas da se plemstvo oružano organiziralo protiv seljaka i Židova. Poruka je glasila: kralj želi ukinuti kmetstvo, a plemići to žele spriječiti. Pobuna poznata kao „Galicijska rabacija” (prema njemačkom rauben, pljačkati, grabiti) ili „Galicijski pokolj” pretvorila se u masovno uništavanje plemićkih dvoraca i posjeda. Plemićke glave su ucijenjene: seljacima su obećane nagrade u novcu i soli za svakog dovedenog plemića. Mrtvi plemić vrijedio je dvostruko više. To je dovelo do jezivih scena gdje su seljaci na kolima dovozili unakažena tijela i odsječene glave u urede okružnih vlasti kako bi „ubrali” nagradu.  Na najokrutnije načine ubijeno je oko 1000 ljudi, plemića i zemljoposjednika (slučaj ubojstva Stanislawa Tadeusza Bogusza, vlasnika imanja Siedliska i komornika zadnjeg poljskog kralja Stanislava Augusta Poniatowskog i njegovih sinova), njihovih zaposlenika, sudskih službenika i svećenika. Na čelu seljačkog pokreta pojavio se Jakub Szela, koji je kasnije tvrdio da nije činio zlo već da je isključivo branio seljake od dugogodišnjeg ugnjetavanja. Poznat je i njegov tiskani proglas od 4. lipnja 1848. kojim odgovara na optužbe o sebi: Preselivši se u Glid u kameralna dobra Solke u Bukovini, da izbjegnem svakoj kleveti, izjavljujem da su sve glasine puštene u promet protiv mene izmišljotine i laži, protiv kojih s pouzdanjem nastupa pravedni gnjev i osjećaj dostojanstva nepravedno progonjenog čovjeka. Prema zakonima čovječnosti i zemaljskim zakonima svaki treba biti smatran čovjekom časti sve dok mu se krivnja ne dokaže, a podlost neosnovane sumnje pada na tužitelja. Pozivam stoga svakoga da istupi s dokazima nedjela koja mi se pripisuju, a ja neću propustiti dokazati koliko su te glasine bez osnove, nevjerojatne i nedostojne ikakve vjere. 

Već su suvremenici postavljali pitanje jesu li austrijske vlasti poticale seljake kako bi spriječile širenje revolucije. Prema brojnim svjedočanstvima i kasnijim interpretacijama, austrijske vlasti zaista su poticale seljake kako bi spriječili širenje revolucije (zanimljivi izvori su župna kronika iz Žegocine oca Wojciecha Wciślaka, Dnevnik 1845.-1846. Franciszeka Wiesiołowskog i Galicijski pokolj 1846. Antona Tisłowskog). No, dok su sela gorjela, i krakovska revolucija brzo je gubila snagu. Vođe ustanka napustile su grad, a austrijska vojska ponovno ga je zauzela 4. ožujka 1846. U austrijskom proglasu koji je uslijedio navodi se da su trupe zaštitnih sila ponovno zauzele grad kako bi se uspostavio red i zakon. U drugoj objavi naglašava se da će buduća sudbina Krakova biti riješena sporazumom velikih sila. Grad je carevim dekretom od 11. studenog 1846. pripojen je Austriji („Najviši patent”, „Allerhöchstes Patent”). Time je završila kratka epizoda revolucionarne vlasti. Sudbine vođa ustanka odražavale su sudbinu same revolucije: Dembowski je poginuo, Tyssowski je otišao u emigraciju, a mnogi drugi sudionici završili su u zatvoru ili progonstvu. No, Jakub Szela, čovjek koji je vodio krvavi seljački pohod, postao je državni junak u očima Beča. Od cara Ferdinanda I. dobio je zlatnu medalju za zasluge („Civil-Ehrenmedaille”) s lentom, zlatni džepni sat i novčanu nagradu. Budući da u Galiciji više nije mogao ostati (plemići su ga mrzili, seljaci su se osjećali prevarenima jer kmetstvo nije odmah ukinuto, a Austrijanci su se okomili i na njih), austrijske vlasti preselile su ga 1848. u Bukovinu gdje je dobio veliko imanje i razne povlastice. Tako je čovjek koji je predvodio masakr plemića nagrađen od strane cara koji je te iste plemiće smatrao svojim podanicima. Ta ironija savršeno oslikava habsburšku politiku „podijeli pa vladaj”. Tamo je Szela mirno živio, ali je ipak doživotno (do 1860.) morao ostati pod zaštitom austrijske žandarmerije. 

Događaji su, naravno, izazvali rasprave i izvan srednje Europe. U britanskom parlamentu zastupnici su pitali vladu je li dobila službene informacije o događajima u Krakovu i o austrijskoj intervenciji. Odgovor je bio oprezan: vlada prati situaciju, ali nije dobila službene odgovore iz Beča. Prema tome, iako je revolucija 1846. trajala tek nekoliko dana, otvorila je pitanje koje će potresti Europu dvije godine kasnije: može li se borba za nacionalnu slobodu odvojiti od društvene revolucije? Ustanici su prvi put jasno pokušali povezati borbu za obnovu poljske države s društvenim reformama poput ukidanja feudalnih obveza i jednakosti svih građana. Međutim, zbog slabe organizacije, brze intervencije austrijske vojske i seljačke pobune u Galiciji, ustanak je brzo propao. Beč je 1846. odnio pobjedu, ali duh krakovskih proglasa pretvorio se u kletvu koja će već dvije godine kasnije pokreniti promjene i rušiti stari poredak diljem Europe.