U večer protekle subote, 5. veljače, okupila nas se mala skupina studenata, djelatnika i nastavnika s Hrvatskog katoličkog sveučilišta na zajedničko slušanje izvrsnog koncerta duhovne glazbe. Zbor Ruske patrijaršije iz Moskve već je više puta nastupao u Hrvatskoj (Zadar, Varaždin), a i u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održao je zapamćeni nastup, i to 2016. godine, kada je dvorana bila i više nego rasprodana (u zadnji se tren „izmislilo“ 200 dodatnih mjesta za željne slušatelje).
Ove godine dvorana nije bila puna, ali vjerujem da je doživljaj onima koji su ovaj zbor u Zagrebu poslušali po drugi put bio na jednakom nivou.
Zbor Ruske patrijaršije iz Moskve | izvor: https://bit.ly/3LbSXjL
Naime, koncert je bio u dva dijela: u prvom dijelu monasi su pjevali tradicionalna djela ruske crkvene glazbe. Ovaj je zbor i inače, na čelu sa svojim umjetničkim voditeljem i dirigentom Anatolijem Grindenkom, posvećen ne samo izvedbi, nego i povijesno-muzikološkom istraživanju stare duhovne glazbe kako bi istu onda mogao i što vjernije izvoditi. Prva tri djela tako bila su primjerci tzv. znamenog ili neumatskog pjevanja iz 16. stoljeća (u gruboj analogiji, nešto slično gregorijanskim napjevima na Zapadu). Ta je glazba karakteristična po svojoj jednostavnosti i ozbiljnosti: naglasak je prije svega na tekstu (ona odiše svojevrsnom recitativnošću), jer ono što slušamo je ponajprije molitva (tj. čovjekov odgovor na Božji milosni zahvat), a ne neka čovjekovom inicijativom potaknuta, emocijama nabijena skladba. Osim znamenog pjevanja, mogla se čuti i stročna (tzv. u redcima skladana) polifonija, također iz 16. stoljeća, ali i djela obilježena utjecajima sestrinskih pravoslavnih zajednica – jedno one bugarske, a drugo carigradske Crkve. Ovaj, prvi dio koncerta, vjerujem kako je za mnogog slušatelja bio i zahtjevniji, jer, kao što je već bilo naglašeno, jednostavna, recitativna, gotovo „posna“ forma usmjerava na ono u tom trenutku jedino bitno – na molitvu, čovjekov odgovor Bogu koji je u njegov život zahvatio. Pa ipak, i ovdje se moglo čuti prekrasne solističke izvedbe, pogotovu u izvedbi Psalma 137 (136) (Na obali rijeka babilonskih) uz upečatljive ukrase što ih je izvodio solist bariton.
Monasi, članovi Zbora | izvor: https://bit.ly/3rxXm8G
U drugome dijelu izvođena su djela znamenitih ruskih skladatelja 19., tj. 20. stoljeća: Bortnjanskog, Rahmanjinova, Grečaninova, Česnokova, Gončarova i dakako, Čajkovskog. Ova su djela vjerujem većini nas bila i lakša za slušati, kako zbog njihove jače usmjerenosti na emocije (u usporedbi s djelima iz prvoga dijela koncerta), tako i zbog veće bliskosti s tradicijom glazbe na Zapadu (imajmo na umu da su neki od ovih skladatelja, poput primjerice Rahmanjinova, tijekom svojega života emigrirali u Europu ili SAD). To rekavši, nipošto se ne bi smjelo pomisliti kako su ona bila manje molitvenog karaktera. Posebno se tako ovdje istaknulo jedno, rekao bih gotovo „isplakano“, djelo: peti stavak Rahmanjinovog Cjelonoćnog bdjenja – Šimunov hvalospjev Sad otpuštaš, slugu svojega, Gospodaru.
Što je koncert dalje protjecao, a Zbor nam otkrivao kako otajstvene dubine tako i anđeoske visine ruske duhovne glazbe, bio sam sve više dojma kako je ovih 12 monaha zajedno sa svojim voditeljem savršeno moglo i bez naše nazočnosti u dvorani. Nipošto ne mislim ovo na način da im ne bi bilo stalo, nego – reći ću to pa makar ispalo i hiperpatetično – ovi ljudi pjevali su Bogu i kao da im je jedino to bilo i bitno. Naš pljesak (takvog sam barem ja ostao dojma) kao da im je bio izlišan, nepotreban – kao da bi oni radije da ga njime ne prekidamo. A opet, bilo je simpatično vidjeti kako monasi između pojedinih skladbi, kad smo im mi izvođenje (molitvu) već prekinuli pljeskom, jedan drugoga „trknu“, dobace koju, nasmiju se, i u času pripreme za sljedeću pjesmu.
A u završnici, ovi su nam pjevači priredili i jedno prekrasno iznenađenje. Naime, nakon promišljeno odabrane i upečatljivim završetkom označene skladbe Veliki pokimen Dmitrija Stepanoviča Bortnjanskog, uz glasno klicanje velikome Bogu koji čudesa stvara, uslijedio je gromoglasan i drugotrajan pljesak. A potom, kako i valja na izraženo oduševljenje publike odgovoriti, dodatak! Ako nekoga do tada i nisu bili osvojili, vjerujem kako im je to najkasnije ovdje pošlo za rukom: najprije jedna predivna ruska narodna pjesma (naziv me nemojte pitati, nešto Ulicama…) u kojoj se posebno istaknuo solist bas koji je, kao da se tek ovlaš trudio, suvereno i gipko, sad u forteu, sad u pianu (što ga se, međutim, savršeno jasno moglo razabrati i u njemu uživati) ispričao neku prekrasnu pripovijest. A onda, dodatak na dodatak: ukrajinska božićna pjesma o porođenju Sina Božjega koju su monasi izveli s posebnim veseljem! Time su na ovom koncertu poslali i snažnu, prekrasnu poruku mira!
Nekolicina nas iz male ekipe s HKS-a zadržala se i u zajedničkom kratkom druženju nakon koncerta – pod dojmom prekrasne duhovne glazbe i u nadi da ćemo se uskoro ponovno zajedno naći na nekom sličnom koncertu ili kazališnoj predstavi.
Ekipa s HKS-a