Snaga zajednice i važnost komunikacije - vodič za roditelje i zajednicu kako pružiti emocionalnu podršku u teškim trenucima

Povodom tragedije u Osnovnoj školi Prečko, izražavamo iskrenu sućut obiteljima i zajednici koja je pogođena ovim tragičnim događajem. Neočekivani i teški događaji, pogotovo oni koji uključuju djecu, duboko pogađaju ne samo izravno uključene već i širu zajednicu. Takvi trenuci podsjećaju nas na važnost zajedništva, solidarnosti i podrške – kako unutar obitelji, tako i među prijateljima, susjedima i stručnim službama. Prirodno je osjećati intenzivne emocionalne reakcije, poput tuge, šoka, ljutnje ili zbunjenosti. Takve situacije nisu svakodnevne niti normalne, stoga je potpuno razumljivo da ostavljaju trag i zahtijevaju vrijeme za oporavak te ukoliko je potrebno i pomoć stručnjaka što nije znak slabosti, već snage. Psihološka podrška može pomoći obiteljima i pojedincima da se lakše suoče s ovakvim traumatskim iskustvima. Pravovremena reakcija stručnih službi u ovom je slučaju pokazala snagu i otpornost naše zajednice. Njihova prisutnost simbol je spremnosti na pružanje pomoći i na zaštitu svih članova društva. To je podsjetnik da, čak i u najtežim trenucima, nismo sami.

Podrška djeci i obiteljima

Događaji poput ovog mogu izazvati različite reakcije kod djece i odraslih. Djeca, čak i ako nisu izravno pogođena, često mogu biti uznemirena jer se poistovjećuju s vršnjacima ili im situacija stvara osjećaj nesigurnosti. Povezanost s djecom, kod roditelja može izazvati dodatnu emocionalnu bol i osjećaj nemoći. U takvim trenucima ključno je otvoreno razgovarati s djecom, biti prisutan i pružiti podršku. Djecu potičite na izražavanje emocija kroz razgovor, crtanje, pisanje ili simbolične geste poput paljenja svijeće za poginule. Postavljanjem pitanja poput: „Što si čuo/la o tome? Kako se osjećaš?“ dajete djetetu prostor da se izrazi na način koji mu je ugodan. Ako dijete trenutno ne želi razgovarati, jasno mu poručite da ste tu za njega kada bude spremno.

Roditelji također trebaju pratiti i svoje stanje kako bi našli načine za reguliranje svojih osjećaja i reakcija pri čemu i sami mogu potražiti podršku. Normalizacija emocija – prepoznavanje i prihvaćanje osjećaja poput straha, tuge ili ljutnje – prvi je korak prema oporavku.

Utjecaj traumatskih događaja

Reakcije na ovakve situacije mogu uključivati osjećaje nesigurnosti, straha, tjeskobe, fizičke simptome poput nesanice ili glavobolje te poteškoće u koncentraciji. Kod većine ljudi takve reakcije vremenom prolaze uz podršku obitelji i zajednice.  Podrška, osobito bliskih ljudi, ali i šire zajednice djeluje preventivno te potencijalno umanjuje vjerojatnost produbljivanja simptoma. No, kod manjeg broja mogu se razviti dugoročne posljedice poput anksioznosti ili depresije, osobito ako podrška izostane. Zato je važno pravovremeno prepoznati takve simptome i potražiti stručnu pomoć. Trajanje oporavka je individualno i ovisi o osobi, situaciji i podršci koju prima. Tijekom oporavka mogu se izmjenjivati razdoblja poboljšanja i pogoršanja, što je normalno. Ključno je imati strpljenja prema sebi i drugima te graditi osjećaj sigurnosti i povjerenja, ne ubrzavajući sam proces oporavka. 

Snaga zajedništva i solidarnosti

Ovakvi događaji podsjećaju nas na snagu zajedništva i važnost međusobne podrške. Škola, roditelji i stručne službe pozvane su djelovati zajedno kako bi stvorili sigurno okruženje za djecu i osigurali podršku svima koji su pogođeni. Empatija i suosjećanje ključni su u ovakvim trenucima. Umjesto osuda, važno je razumjeti situaciju, podržati pogođene i raditi na jačanju međusobnog povjerenja. Razgovarajte s djecom o važnosti suosjećanja i solidarnosti, potičući ih na male geste podrške koje mogu učiniti razliku – poput crtanja, pisanja poruka ili izražavanja dobrih želja.

Osim toga, ograničavanje izloženosti vijestima važno je za očuvanje emocionalne stabilnosti, posebno kod djece. Objasnite im što se dogodilo koristeći jednostavan jezik i naglasite da odrasli rade na tome da osiguraju njihovu sigurnost.

Poticaj za nadu

Na kraju, uvijek usmjerite razgovor prema pozitivnim koracima. Istaknite kako zajednica, unatoč boli, pokazuje otpornost i spremnost na pomoć. Kada procijenite da je primjereno, razgovarajte o vrijednostima koje nas ujedinjuju – suosjećanju, solidarnosti i nadi – te o načinima na koje možemo učiti iz ovakvih situacija i postati bolji ljudi. Pritom se oslonite na duhovnu snagu. Vjera nas podsjeća da, i u najtežim trenucima, postoji snaga i utjeha u zajedništvu s Bogom i bližnjima. Oni koji vjeruju znaju da je svaka, pogotovo zajednička molitva važan izvor nade i dubljeg zajedništva, stoga sve takve događaje povežite i u molitveno zajedništvo. Kroz otvorenost, razumijevanje i podršku jedni drugima, možemo izgraditi sigurniju i suosjećajniju zajednicu, u kojoj svatko ima svoje mjesto i podršku za nošenje s najtežim životnim izazovima. Budimo svjetlo jedni drugima da ne posustajemo pred poteškoćama.

U ime Centra za obitelj Hrvatskog katoličkog sveučilišta izradili psiholozi, sociolozi i komunikolozi Hrvatskog katoličkog sveučilišta