Održana druga teološka tribina UniCath dijalozi HKS-a „Teologija između konzervativnosti i progresivnosti“

U srijedu, 26. studenog 2025. održana je druga teološka tribina Hrvatskog katoličkog sveučilišta UniCath dijalozi. Moderator izv. prof. dr. sc. Zoran Turza pozdravio je veliki broj sudionika, predstavio izlagače te uveo u susret.
 

Temu ‘Teologija između konzervativnosti i progresivnosti’ započeo je doc. dr. sc. Jakov Rađa parafrazirajuči misao Elmara Salmana koji kaže: Čini se da teologija više nikome nije po volji: za pobožne nije pobožna i sveta, za liberale nije liberalna, za zauzete nije dovoljno socijalna, za pripadnike temeljnih zajednica previše je službena, za hedoniste previše je moralna, za ezoterične i tražitelje smisla previše je trijezna”. Ono zajedničko svim ovim skupinama je izražen ili neizražene stav prema tradiciji koja je za jedne kočnica napretka, a za druge jamac nepromjenjivosti u vremenima kada se sve mijenja.
 

Teologija je živi dijalog između očuvanja vjere i njezina razvoja, odnosno napretka. Tradicija Crkve nije povratak u prošlost, nego prijenos Božje objave koji uključuje i odgovornost te kreativnost u sadašnjosti. Za Crkvu, tradicija je ambijent u kojem primamo kršćanstvo i živimo po njegovim načelima. Kroz apostolsku tradiciju čuva se jedinstvo vjere, a istovremeno tradicija zahtijeva tumačenje i rast razumijevanja, što omogućava da vjera ostane živa i relevantna u različitim vremenima i kulturama. U teologiji se često postavlja pitanje kako uskladiti konzervativnost, koja čuva cjelovitost i nepromjenjivost vjere, s progresivnošću koja teži dubljem razumijevanju i prilagođavanju novim uvjetima, a da se pritom ne naruši temeljna istina evanđelja? Sveti Vinko Lerinski ističe da tradicija zahtijeva napredak, ali ne i promjenu u značenju same vjere; istina se može izražavati na nove načine, ali ne smije se mijenjati bit poruke. Takav homogeni napredak nastoji sačuvati jedinstvo vjere kroz stoljeća te je temelj za ispravno tumačenje Svetog pisma i primanje objave. 

Ukratko, teologija između konzervativnosti i progresivnosti nije borba protiv promjene nego poziv na odgovorno prenošenje vjere s otvorenošću za njezin rast i novu interpretaciju, u skladu s izvornom Božjom objavom. Cilj je da vjera ostane živa, relevantna i sposobna potaknuti odgovor vjere u svakom vremenu i kontekstu.

Drugi izlagač vlč. Leopold Ćurčić u svojih je 15 minuta progovorio o dva teološka koncepta polarizacije u Crkvi tumačeći ih kroz model inkarnacionizma i eshatologizma. 

Teza ovoga izlaganja je da u Crkvi postoji polarizacija po mnogim pitanjima, te da ona nije spontana, nego se iza nje može pronaći uzorak i objedinjujuća logika za svaki od polova, koji ćemo nazvati teološkim modelom. Model je skup misli, perspektiva, prioriteta i praksi vezanih zajedničkim ishodištem i logikom. Ti su modeli autentično teološki, premda imaju dodirnih točaka s političkim kategorijama konzervativizmom i progresivizmom. 

Prvi je model inkarnacionizam. On polazi od pretpostavke da se Bog utjelovio, što ima važnu implikaciju: Bog se dao „zarobiti“ u zemaljske okvire (premda ih svakako nadilazi) i podložio se njihovim zakonitostima. Iz toga inkarnacionizam prepoznaje okvire kao legitimne – ako ih je sam Bog prihvatio i operirao unutar njih, isto je preferirani put i njegovoj Crkvi. 

Obilježja su inkarnacionizma: relativni kontinuitet naravnog i nadnaravnog, Božja poruka koja je od početka „uokvirena“ u specifičnu kulturu, jezik i misaoni sklop, pozitivan odnos prema svijetu kao „proto-okviru“ i njegovim manjim segmentima, vrijeme kao serijsko slaganje okvira i (shodno tome) spremnost na promjenu u mišljenju i praksi, naglasak na recepciju evanđeoske poruke od strane adresata sa specifičnim iskustvom, misaonim horizontom i vrijednostima te, pogotovo, u njegovim nekognitivnim dimenzijama. Nasuprot inkarnacionizmu stoji eshatologizam. Eshatologizam polazi od eshatona, savršene buduće stvarnosti koja je referentna točka eshatologizma i kriterij suđenja trenutnoga zemaljskoga svijeta. 

U takvoj se usporedbi ovaj svijet pokazuje izuzetno manjkavim. Bilo da se radi o prirodi, kulturi, tehnici, tijeku povijesti, pa i čovjeku samome – sve se od toga gleda u razlikama (i nužno podbačaju) naspram nebeskih stvarnosti. Ključ je toga pristupa pad prvih ljudi koji je obilježio i sav stvoreni svijet te time stvorio radikalnu razliku između prvotnog Božjeg plana i stanja kakvo jest. 
Stoga eshatologizam misli u antinomijskim binomima pri čemu jedan član takvoga binoma eshatologist tek podnosi, ne bez muke i frustracije njime, čekajući ono što opisuje drugi – sudnji dan i stvarnost koja će s Kristom doći. U mišljenju i u govoru, neki od tih binoma su „zemaljsko-nebesko“, „čovjek-Bog“, „moje dobro-Božje dobro“, „svjetovno-duhovno“, „svijet-Crkva“, „hereza-pravovjerje“ i slični. 

Eshatologističko bi se viđenje kršćanstva tako moglo opisati upravo kao nijekanje i nadilaženje zemaljskoga tražeći i iščekujući nebesko. To podrazumijeva i pesimističan pogled prema čovjeku naspram Boga, ljudskome moralu naspram Božje milosti, odbacivanje specifično svjetovne sfere svodeći sve na duhovni aspekt, eklezijalni eksluzivitet te kognitivno pristajanje uz pravovjeran nauk kao kriterij pripadnosti.

Iznenađenje večernjeg susreta tribina bile su tri djevojke koje su sažele osvrt na večerašnja izlaganja te uputile svoja pitanja dvojici govornika. Bile su to: Petra Bubnić (Prva ekonomska škola), Klara Pažin (studentica psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu) i Ana Jurić (Petnaesta gimnazija - MIOC). Razmišljanja srednjoškolskih učenica i studentice bila je prava poslastica za sve sudionike, a moguće ih je poslušati na linku priloženom ovoj vijesti. Uslijedila je rasprava s kojom je susret zaključen u 20h.

Cijelu teološku tribinu možete pogledati na: 

Razmišljanje jedne sudionice:

Slijedom prethodne tribine i od ove sam imala velika očekivanja, a ona su se okrenula naglavačke.
Naime, očekivala sam da će se rasprava ukotviti u klasičnu dnevno-političku ideološku podjelu između konzervativnosti i progresivizma, gdje je sve crkveno ujedno tradicionalno, proglašeno kao prevladano znanje i stvar prošlosti dok je progresivno nužno i moderno, ono koje oslobađa i koje je dio današnjeg medijski generiranog moralnog kompasa u obliku woke ideologije.

Umjesto toga dočekalo nas je iznenađenje, jer su predavači govorili o svakidašnjem radu i životu, koje je uvijek u napetom suglasju nauka i djelovanja, tj. istine o Kristu i djelovanja, kao bivanja u vremenu koje je uvijek između ta dva pola – tradicije i promjene, napretka u vremenu, te slijedeći istu nit, uvijek u / između  inkarnacionizma i eshatologizma.

U tom smislu, tribina je bila pravo osvježenje, odmak od ideologija i korak u aktivno promatranje i razmišljanje o stvarnosti dajući nam u ruke jedan drugi kategorijalni aparat koji potiče maštu a ne puko „snotrenje“, kako naš hrvatski književnik K.S. Gjalski opisuje tjeskobno bivanje. (Marina Bucić)

Tekst: izv. prof. dr. sc. Kristina Vujica