Cilj predmeta je upoznavanje studenata s konzervativnom misli u modernoj hrvatskoj i zapadnoj povijesti koje obuhvaća vrijeme od Francuske revolucije do pada Berlinskog zida (1789.-1989.). U uvodnim temama se razlaže o općim pojmovima i definiciji konzervativizma te njegovim odnosima prema drugim modernim ideologijama liberalizma, socijalizma i fašizma. Glavni sadržaj predmeta odnosi se na izlaganje različitih tradicija konzervativne misli u Britaniji, Americi i na europskom kontinentu s glavnim naglaskom na razvoj konzervativnih ideja u hrvatskoj povijesti 19. i 20. stoljeća. Opće karakteristike konzervativizma bez obzira na povijesni prostor i vrijeme te pojedine specifične nacionalne tradicije su slijedeće: vjerovanje da postoji trajni i objektivni moralni poredak koje sve jednako obvezuje; uvjerenje da društvo ima metafizičke, odnosno religijske izvore; poštovanje običaja, konvencija i kontinuiteta; vjerovanje u načelo tradicije, davanje prednosti onome što je provjereno i iskušano; načelo razboritosti; načelo raznolikosti da svijet nije tako jednostavno posložen kakvom ga razne moderne ideologije prikazuju u svojim simplificirajućim prikazima zbilje; nesavršenost ljudske prirode koja uči da se čovjek ne može učiniti savršenim kako su predmnijevali moderni pokreti nadahnuti prosvjetiteljskim idealima; vjerovanje da su sloboda i vlasništvo blisko povezani iz čega proizlazi zazor od egalitarizma i socijalizma; podupiranje slobodnog udruživanja kao vanjski izraz solidarnosti članova društva koja je čin slobode, a ne prisilne solidarnosti kakva se uobičajeno primjenjivala u kolektivističkim režimima 20. stoljeća; ograničavanje moći države i vladara i ljudskih strasti kao brana uspostavi totalitarne države; te na koncu težnja za pomirenjem između trajnosti i neminovnih promjena. Konzervativizam se posebno odlikuje kroz čitavu modernu povijest, kako devetnaestoljetna tako i njegova dvadesetostoljetna verzija, negativnim stavom prema revoluciji u općenitom smislu kao načinu rješavanja političkih i društvenih problema. Kao važan pravac u europskoj konzervativnoj tradiciji pojavilo se u drugoj polovici 20. stoljeća demokršćanstvo navlastito u Zapadnoj Europi koje je negativno promatralo snažno partikularistički orijentirani nacionalizam i revolucionarni socijalizam zagovarajući jače povezivanje europskih država i naroda na bazi zajedničkog kršćanskog naslijeđa čega je izraz nastanak Europske (ekonomske) zajednice preteče današnje Europske Unije. Pojedini elementi konzervativnih ideja u modernoj hrvatskoj povijesti su prisutni disperzirani u mnogobrojnim tekstovima i djelima različitih autora čiji izbor će biti predstavljen u obradi seminarskih tema, kao i u programima stranaka (npr. Narodna stranka, Hrvatska pučka stranka, Hrvatska seljačka stranka, Hrvatska demokratska zajednica) i pokreta hrvatske povijesti (npr. ilirski pokret, hrvatski katolički i seljački pokret) tijekom referentnog dvjestogodišnjega razdoblja, premda nikada nije postojao pokret ili stranka koji bi nosio konzervativno ime. U središte razmatranja kod hrvatskih nositelja konzervativne ideje nalaze kritičke rasprave o utjecajima liberalne Francuske i boljševičke Ruske revolucije koja je bila uzor kasnijoj Jugoslavenskoj revoluciji na hrvatsku modernu povijest. Obzirom na ove kritičke polemike protiv ovih velikih modernih revolucija koje su težile biti diskontinuitet u odnosu na prošlost za konzervativnu političku filozofiju je nasuprot toga od osobite važnosti politički i društveni kontinuitet. Radi toga je u središtu predmeta uzeto također i izlaganje o  srži hrvatskoga konzervativizma koja se sastojala od afirmacije državnopravne tradicije, nacionalne individualnosti i pripadnosti zapadnoj kršćanskoj civilizaciji. Seminarski dio predmeta bavi se sa istaknutim zastupnicima konzervativne misli iz pojedinih zapadnih tradicija s tim da je fokus postavljen na hrvatske autore koji su dijelili tradiciju konzervativnoga mišljenja.