Nizom odabranih primjera pokazati što je to karakteristično za hrvatski kulturni identitet, kao i za njegovo europstvo. Interpretirati Hrvatsku, na razmeđi svjetova, kao izvjesnost trajno suočenu s raznorodnim, nerijetko i suprotnim kulturnim utjecajima. Evidentirati ono što ju je održalo kao etničku cjelinu: svijest o pripadnosti jednome kolektivu, o zajedničkom kulturnom naslijeđu te trajno sjećanje na srednjovjekovnu državnost kao svojevrsnu utopijsku nostalgiju koja je kompenzirala nedostatak državne samostalnosti. Prostudirati glavne smjernice i inačice te svijesti. Prikazati Hrvatsku kao paradigmu maloga naroda koji na rubu Europe, ali na geopolitički osjetljivu prostoru, uspijeva opstati zahvaljujući legitimacijskim praksama kulturne proizvodnje, osobito zanimljive u raznim naracijskolegitimacijskim zahvatima fikcijske, ideologijske, znastvenopovijesne naravi. Prikazati na jednoj strani nacionalno ekskluzivističke kulturne koncepte, kao rezultat zebnje pred sredobježnim prijetnjama i drugu krajnost, nadnacionalne kulturne i ideologijske koncepcije kao svojevrstan odgovor na vlastite skučene društvene prilike. Prikazati one kulturne fenomene kojima smo dali ravnopravan prinos europskoj kulturi, s osobitim naglaskom na činjenicu da je hrvatska kultura ne samo dio širega kulturnoga sklopa nego da je njezin identitet ujedno i identitet europskog kulturnog modela.

. Gross-A. Szabo, Prema hrvatskom građanskom društvu, Zagreb, 1992. (izbor poglavlja po dogovoru s nastavnikom);  Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost, sv. IV, Zagreb 2009. (odabrana poglavlja u dogovoru s nastavnikom); grupa auktora: Povijest Hrvata, sv. 2 (poglavlja o novijoj povijest, izbor u dogovoru s nastavnikom) i sv 3 (po izboru u dogovoru s nastavnikom), Školska knjiga, Zagreb 2005. i 2007.; M. Gross, Suvremena historiografija, Zagreb 1996. (odabrana poglavlja u dogovoru s nastavnikom); John Burrow, Povijest povijesti. Epovi, kronike, romanse i ispitivanja od Herodota i Tukidida do dvadesetog stoljeća, Zagreb 2010. (izbor poglavlja po dogovoru s nastavnikom); Hrvatski identitet. Zbornik, Zagreb 2011. (odabrana poglavlja u dogovoru s nastavnikom).

Seton-Watson, Nacije i države, Zagreb 1980.; R. Hackson – J. R. Lampe, Balkan Economic History 1550-1950, Bloomington, 1982.; I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb 1988.; J. P. Taylor, Habsburška monarhija 1809-1918. godine, Zagreb 1990.; Lj. Boban, Hrvatske granice 1918-1993., Zagreb, 1995.; T. Berend – G. Ránki, Evropska periferija i industrijalizacija 1780.-1914., Zagreb, 1996.;

H.Kissinger, Diplomacija, Zagreb 1999.; H. Haselsteiner, Ogledi o modernizaciji u Srednjoj Europi, Zagreb, 1997.; H. Matković, Povijest Jugoslavije. Hrvatski pogled, Zagreb 1998.; E. Hobsbawn, Nacije i nacionalizam, Zagreb, 1993.; I. Karaman, Hrvatska na pragu modernizacije, Zagreb, 2000.; N. Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002.; J. Županov, Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Zagreb, 2002.; V. Katunarić, Sporna zajednica: novije teorije o naciji i nacionalizmu, Zagreb, 2003.; P. Burke, Očevid. Upotreba slike kao povijesnog dokaza, Zagreb, 2003.; P. Connerton, Kako se društva sjećaju, Zagreb 2004.; D. Roksandić (ur.), Uvod u komparativnu historiju, Zagreb 2004.; M. Hroch, Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb, 2006.; P. Korunić, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije: Nacija i nacionalni identitet, Slavonski Brod, 2006.; Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima, ur. Oraić-Tolić, Dubravka et al., Zagreb, 2006.; Hobsbawm, Doba extrema, Zagreb, 2008.; I. Goldstein, Hrvatska 19182008., Zagreb, 2008.; I. Banac, Hrvati i Crkva. Kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti, Sarajevo-Zagreb, 2013.; D. Diner, Razumjeti stoljeće, Općepovijesno razmišljanje. Zagreb 2013.(NAPOMENA: Popis literature nije gotov, a ovisit će o dogovoru s nastavnikom sukladno odabranoj temi seminarskog rada.)

1. Redovito pohađanje nastave – prisutnost na najmanje 70% nastave prema studijskom programu i izvedbenom nastavnom planu;
2. Uredno izvršene seminarske obveze – pripremljeno izlaganje te predana i prihvaćena pismena verzija seminarskog rada;
3. Stjecanje minimalnog uspjeha od 35% tijekom nastave unutar zadanih nastavnih aktivnosti – ostvareno kumulativno.

1. Nastavne aktivnosti – seminarske obveze; 1. kolokvij (pismeni) i 2. kolokvij (pismeni);
2. Završni ispit (usmeni).

Brojčana ljestvica ocjenjivanja studentskog rada:

dovoljan (2) – 50–64,9%
dobar (3) – 65–79,9%
vrlo dobar (4) – 80–89,9%
izvrstan (5) – 90% i više

Način stjecanja ocjene:

a) Nastavne aktivnosti – 70 % ocjene

• seminarske obveze – 25%
• 1. kolokvij – 25%
• 2. kolokvij – 20%

b) Završni ispit – 30% ocjene (za prolaz je nužno riješiti 50% ispita)

• usmeni ispit – 30%