Riječ dana: Da te samo dotaknem (Mk 6,53-56)

U ono vrijeme: Pošto Isus i njegovi učenici doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. I kamo bi god ulazio — u sela, u gradove, u zaseoke — po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

Današnji odlomak podsjeća me na onu duhovnu šansonu: Da te samo dotaknem, i dodirnem ti haljine...

Što je to u nama što vapi za dodirom? Ne za pukom pomoći drugoga „na daljinu“, već žudi za susretom, pače – fizičkim kontaktom?

Ne bih znao nadugačko o tome razlagati. Čini mi se, jednostavno, da je to ljudski. Na osobit smo način ovo imali prilike iskusiti u razdobljima zatvaranja tijekom pandemije: ma mi smo se međusobno nazivali, čuli i vidjeli preko veze na daljinu, dapače sudjelovali i u konferencijama, izlagali, predstavljali, slavili zajedno, družili se. A opet, da budem priprost u izrazu, nije to bilo to! Falila je fizička blizina. Ona se pokazala nenadomjestivom.

Pa ipak, žudnja za dodirom može se prometnuti i u nešto ne odveć humano. Koliko je ljudski na koncertima glazbe izrazito popularnih izvođača bespogovorno željeti dotaknuti pjevača-zvijezdu, stisnuti toj osobi ruku, dotaknuti se makar i tkanine odjeće što ju nosi ?

Ili čak i na velikim susretima s papom – na masovnim skupovima, pa bili oni i vjerske naravi – vjerujem da prevagne atmosfera koja, barem u nekim svojim slojevima i ne mora odisati evanđeoskim mirisom...

... A opet, upravo evanđelja izvještavaju o mnoštvu koje se želi Isusa dotaknuti! Ili makar skuta njegove haljine, jer vjeruju da će im pomoći.

I upravo ovdje, na ovom posljednjem, čini mi se možemo prepoznati smisao! Jedan teolog kaže: upravo se u vjeri tih ljudi krije i smisao dodira za kojim žude. A materijalnost, ne samo tijela koje želimo dotaknuti, nego i onoga što tijelo prati – odjeća – samo proširuje onu ljudskost o kojoj je bilo spomena na početku: da kao ljudi imamo potrebu za fizičkom blizinom, dodirom, te da je ona teško ičime zamjenljiva.

I neka bude tako: vjera čovjeka ne iskazuje se samo formulama, ne dopušta da ju se obujmi i zadrži riječima. Ona potrebuje mnogovrsne izražaje: u glazbi, slici, pokretu, mirisu, a zašto onda ne i u dodiru?

Samo neka se bude budan – jer vjera upravo na budnost poziva! – da se ne „zaspe“ u stanje opijenosti i bunila.