Pobožanstvenjenje (Iv 10, 31-42)

U ono vrijeme: Židovi ponovno pograbiše kamenje da Isusa kamenuju. Isus im odgovori: »Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?« Odgovoriše mu Židovi: »Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti — čovjek — sebe Bogom praviš.« Odgovori im Isus: »Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh bogovi ste? Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena — a Pismo se ne može dokinuti — kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reci: 'Huliš!' — zbog toga što rekoh: 'Sin sam Božji!'

Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.«

Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku.

I ode ponovno na onu stranu Jordana — na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: »Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome.«

Mnogi ondje povjerovaše u njega.

Ovih dana Isusa stalno žele ubiti. Prošli tjedan već su to htjeli učiniti jer je liječio subotom – što je zabranjeno! A onda, kako grozomorni izraz daje uočiti, gledali su još više da ga ubiju – jer da se pravio Bogom nazivajući ga Ocem!

A ujedno su i neuspješni u svojim pothvatima hvatanja, kamenovanja i ubijanja. Smiješno to na kraju svake pojedine evanđeoske epizode biva: Isus uvijek nekako uspijeva izmaknuti, „iskliznuti“ im iz ruku, umaći im.

O čemu se radi?

Radi se o tomu da još nije došao Isusov čas – riječ zgusnutog značenja koja za evanđelista Ivana predstavlja u isti mah Isusovu muku i smrt na križu i njegovu proslavu. A ujedno, ta Isusova „izmaknuća“ njihovim šakama najavljuju ono smaknuće što se ima odvijati kroz 18. i 19. poglavlje.

A zbog čega ga danas žele ubiti?

Ponovno zato jer je pohulio – jer se pravi Bogom!

Isus ih upućuje potom na riječi Zakona koji da opravdava njegovo postupanje: bogovima naziva one kojima je riječ Božja upravljena! U Ivanovom evanđelju imamo tzv. pogled odozgor na Isusa: Jedinorođeni Sin Božji u punini se vremenâ utjelovio – vječna Očeva Riječ uzela je tijelo, postala mesom – i ušatorila se među nama. Isus živi svoj ljudski život prolazeći zemljom čineći dobro, s nama jednak u svemu osim u grijehu. Naposljetku, uzlazi k Ocu – sve to na Križu, jer u Ivana nemamo ni ona poznata tri dana ni Uzašašća – sve je zgusnuto u događaju Križa! Isus dakle uzlazi Ocu. A zašto je sišao? Zato da bi s nama podijelio svoje sinovstvo! Isus nije ljubomoran na svoju povlasticu! On želi da svi postanemo u punom smislu riječi sinovi i kćeri Božje – poput njega! Nije ljubomoran na svoj status, na ljubav koju mu Otac iskazuje – on zna da ljubav koja se dijeli se ne može umanjiti, već samo uvećati, jer se širi!

Stoga na koncu i mi sâmi imamo postati poput njega – sinovima i kćerima Božjim – i su-djelovati zajedno s njime u božanskome životu!

Zato Isus ne huli, nego objavljuje prekrasan Očev naum: da nas u izlijevanju svoje ljubavi tako zamiluje te mu postanemo sinovi i kćeri – kao što mu je to njegov Jedinorođenac!

Zato Isus ne huli.

A zato i, ne bez humora, pita svoje sugovornike: Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete? Nažalost, njegovi sugovornici brzaju, pozivaju se na Isusove riječi koje ne razumiju, te nepravilno zaključujući izvlače pogrešne tvrdnje.

A ne promatraju njegova djela koja komuniciraju već spomenutu Očevu ljubav – ljubav što nas pobožanstvenjuje.

Ljubav što nas čini sinovima i kćerima Božjim!