Nadbiskup Stepinac i komunistička propaganda

prof. dr. sc. Tomislav Anić

Nakon Drugoga svjetskog rata novine su imale velik utjecaj na oblikovanje poželjnog ponašanja širih društvenih slojeva. Izborom i tumačenjem plasiranog medijskog sadržaja partija je željela realizirati svoje ciljeve. Politička je propaganda u jugoslavenskom poratnom vremenu bila oblikovana prema sovjetskom boljševičkom propagandnom modelu. Cjelokupan konstrukt na ideološkoj razini građen je prema naputcima Vladimira Iljiča Lenjina. U knjizi Što da se radi? opširno je obrazložio potrebu utjecanja na „neupućene mase“ koje treba politički obrazovati, tj. oblikovati javno mnijenje u socijalističkom duhu. Naveo je pritom veliku važnost agitacije koja je predstavljala jednu jednostavnu ideju koju će neupućene narodne mase prihvatiti nakon mnogobrojnih ponavljanja. Za provedbu toga koncepta postojala je u svim komunističkim režimima i institucionalna potpora. U poratnoj Hrvatskoj to je bilo Agitaciono-propagandno odjeljenje Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, poznatije pod akronimom AGITPROP.

Novinari su u prvim godina poraća radili izravno prema naputcima AGITPROP-a, a to je u svojim memoarskim zapisima potvrdio novinar i urednik Berto Črnja: „uvijek se s njima dogovaralo što i kako da se piše“. Rukovodilac za štampu i agitaciju određivao je kakvi će se članci tiskati, o čemu treba pisati i što će se u novinama naglasiti. Nasilna ideologizacija društva provodila se prema načelu preodgajanja pomoću institucije AGITPROP-a što je rezultiralo kontrolom cjelokupnog intelektualnog stvaralaštva, a „novinari su bili vojnici partije ili ih nije bilo“.

U tom kontekstu osobito je značajan doprinos političkih dnevnika i tjednih humorističko-satiričkih listova u negativnom oslikavanju nadbiskupa Stepinca i Crkve. Glavni i grafički urednici su odabirom tekstualnog i slikovnog materijala stvarali ozračje koje je za krajnji cilj imalo ucjepljivanje partijskih ideja, dekristijanizaciju društva, zatiranje i prevrednovanje tradicije te ateizaciju društva. Za taj cilj posebno je smatrana djelotvornom karikatura; slikovni prikaz s jasnom porukom bio je razumljiv i slabije pismenom stanovništvu.

Dojmljiv slikovni sadržaj karikature čini ishodište kojim se nameće logički zaključak. Slike dobivaju željeno značenje uz pomoć metafora. Također, karikaturisti su se koristili metodama poopćavanja i grupiranja čime su društvene fenomene, pojedine institucije i pojedince svodili na razinu simbola. Zbog toga su karikature iznimno pogodne za kreiranje stereotipa koji su se koristili u kreaciji određenog političkog mita. Politički mit možemo definirati kao izmaštanu nadogradnju, iskrivljeno ili neobjektivno, nepouzdano objašnjenje stvarnosti. Usprkos tomu on ima pokretačku vrijednost jer prenoseći poticaje i poruke, stvara naboj za djelovanje.

Tisak poratnog razdoblja u Hrvatskoj i Jugoslaviji odlikuje se izrazitom ideološkom isključivošću, omalovažavanjem i vrijeđanjem nepoželjnoga u cilju propagande poželjnog općeg mnijenja. Sastavljaju se parovi suprotstavljenih pojmova što je tipična karakteristika staljinističkog diskursa: narodno nasuprot nenarodnom, napredno nasuprot nazadnom, progresivno nasuprot reakcionarnom, svijetla budućnost nasuprot sumornoj prošlosti. Takav način propagande osobito je vidljiv u karikaturama iz Kerempuha uoči Božića 1945. i čestitke uoči 1946. godine.

U karikaturalnoj božićnoj čestitki šest predstavnika naroda Jugoslavije veselo plešu kolo oko božićne jelke radosni zbog poklona nove vlasti. Ti darovi predstavljaju zalog blagostanju, a svaka od sedam božićnih kuglica: Jugoslavenska armija, narodni sud, federacija, tajno glasovanje, sloboda savjesti, bratstvo naroda, rastava Crkve od države, agrarna reforma i narodna vlast simboli su buduće sreće koju nadbiskup Stepinac nije kadar prepoznati. On začuđeno gledajući kroz dvogled s kaptolskog balkona postavlja pitanje: „A što ću ja dobiti za Božić“? (karikatura 1). Odgovor će dobiti sedam dana kasnije u novogodišnjoj čestitki u kojoj 1945. godina, personalizirana kao izranjavana, invalidna stara gospođa, predaje metlu mladoj čiloj djevojci koja simbolizira novu 1946. Upravo ta nova metla mora nastaviti s čišćenjem onoga „smeća“ koje nije očišćeno u 1945., među kojim je i nadbiskup Stepinac; persona non grata koju treba sustići „zasluženo“ izopćenje (karikatura 2). Na tim dvama primjerima na najočitiji način iščitavamo brutalnost totalitarnoga staljinističkog izričaja u kojem ne postoji prostor za različitost, već se svaki oblik drukčijeg mišljenja ili djelovanja kažnjava društvenom ili fizičkom eliminacijom. U svrhu potenciranja nepoželjnog koriste se isključivi i omalovažavajući izrazi poput „smeće“ ili pak „razbojnik“.

Prilikom novinskog informiranja o ulozi Crkve i nadbiskupa Stepinca tijekom Drugoga svjetskog rata javnost je kroz tekstove i karikature bila izmanipulirana. Slijedeći naputke instruktora AGITPROP-a, novinari su čitatelje podvrgavali klasičnoj zamijeni teza. Svrha takvih napisa, a posebno vrlo sugestivnih karikatura bila je stvoriti u javnosti negativnu sliku o nadbiskupu koji je  postao simbol protivnika, „štetan čovjek“, „sijač i širitelj mržnje“, odnosno čovjek krajnje loših osobina. Isključivi i omalovažavajući izrazi za nadbiskupa Stepinca poput „smeće“, „razbojnik“ ili „krvavi koljač“ imali su isti cilj. Na taj način medijski oblikovana slika kojom se stvarao negativan mit o nadbiskupu Stepincu premašila je vrijeme i prostor u kojemu je oblikovana.