Kavane i gostionice kao ogledala društvenog života Zagreba između 1901. i 1939.

Uz izložbu Muzeja grada Zagreba 

„Gutljaj prošlosti – stare zagrebačke kavane, krčme i gostionice (1887. – 1939.)“*

prof dr. sc. Tomislav Anić

U prvoj polovici 20. stoljeća Zagreb je prolazio kroz ubrzani proces urbanizacije i modernizacije, grad se širio, administrativno jačao i kulturno umrežavao, ali istodobno je zadržao snažne provincijalne crte. U tom se kontekstu kavane i gostionice pojavljuju kao važni prostori društvenog života, svakodnevnih rituala, socijalne interakcije i simboličkog oblikovanja grada. Analiza novinskih tekstova iz razdoblja od 1901. do 1939. pokazuje da se upravo u tim prostorima najjasnije očitovala napetost između građanske reprezentacije i pučke svakodnevice.

Kavane u Zagrebu nisu bile tek mjesto konzumacije kave, nego složen društveni mehanizam. Novinski zapisi često naglašavaju da Zagrepčani u kavani „sjede satima“, čitaju novine, razgovaraju ili jednostavno promatraju događanja oko sebe. U tom smislu kavana funkcionira kao produžetak privatnog prostora, ali istodobno i kao javna pozornica. Ona omogućuje sudjelovanje u gradskom životu bez obveze aktivnog djelovanja.

Posebno mjesto u toj kulturi zauzima Gradska kavana na Trgu bana Josipa Jelačića 9, ona je bila simbol središta grada i svojevrsna točka urbanog identiteta. Terasa Gradske kavane stvarala je sliku velegrada, osobito u ljetnim večerima, s dugim nizom stolova i stalnom „publikom“. Bila je mjesto susreta različitih svjetova, a pružala je osjećaj da se „nešto događa“. Suvremenici su s dozom ironije primjećivali da taj dojam ima jasno vremensko ograničenje jer već oko jedanaest sati navečer kavana se prazni, a velegradska kulisa nestaje, otkrivajući Zagreb kao mali, miran i pospan grad. 

Gradska kavana bila je znatno više od ugostiteljskog objekta, ona je bila svojevrsna  metafora. Simbolizirala je zagrebačku ambiciju da se percipira kao moderan srednjoeuropski grad, ali i svijest o vlastitim granicama. Kavana je omogućavala iluziju sudjelovanja u „velikom svijetu“ i upravo je ta iluzija njezina temeljna funkcija. U njoj se stvara osjećaj da se nešto zna, da se nešto prati i da se pripada javnosti, čak i kada se sadržajno ne događa mnogo.

Društveni kodovi kavanskog života
Kavanski prostor bio je obilježen preciznim društvenim pravilima. Postojala je jasna dnevna dinamika publike od prijepodnevne tišine, preko poslijepodnevnog kartanja i čitanja novina, do večernje gužve i nervoze. Borba za novine, je gotovo ritualizirana. Svjedoči tomu onovremeni štiklec dvoje protagonista; „veleugledne dame“ koja konobaru, samo zato što se usudio pitati je, jesu li novine slobodne, dobacuje: „Marš vi stenica.“

Odnos prema konobarima i toleriranje dugotrajnog zauzimanja stolova govore o kavani kao prostoru u kojemu su društveni status i navike jasno vidljivi. Konobar u kavani zauzima ambivalentnu poziciju, istodobno je poslužitelj i promatrač. On je bio svjedok razgovora i karaktera gostiju, profesionalni mu je bonton nalagao da mora ostati diskretan i podložan. Ta je dinamika dodatno naglašavala kavanu kao prostor simboličke moći, u kojem se građanski identitet potvrđuje kroz ponašanje, a manje formalnim titulama.

Važan dio ambijenta oblikovala je glazba, puštana tiho i kontinuirano kao dio pažljivo režirane atmosfere. Ondašnja popularna pjesma, „Schade, daß Liebe ein Märchen ist“ bila je samo jedna od mnogih zvučnih kulisa i diskretan znak modernosti. Glazba nije prekidala razgovor, nego ga činila ugodnijim. 

U Gradskoj kavani gosti su se odijevali u ono što se prema tadašnjim modnim standardima smatralo građanskom odjećom za izlazak. Odjeća je morala izgledati uredno i zaokruženo s jasnim pravilima. Muškarci su se odijevali u tamna odijela ili barem sako i hlače u paru, košulju s ovratnikom, najčešće s kravatom ili leptir-mašnom, pritom je obvezan šešir ili kapa, te kaput zimi. Dame su nosile haljine ili suknje i bluze, često s kaputom ili plaštem, šeširom i rukavicama uz uvijek dotjeranu frizuru.

Gostionica kao prostor svakodnevice i socijalne živosti
Dok je kavana bila prostor boravka i simboličke prisutnosti, gostionica je bila mjesto gdje su se biološke potrebe gladi i žeđi neposredno utaživale toplim obrokom i pićem, uz kratki predah od rada ili puta, no njena je društvena uloga bila je daleko šira. Gostionice su također bile mjesta intenzivne socijalne gustoće, gdje su se susretali različiti slojevi stanovništva i gdje se svakodnevni život grada sažimao u nekoliko sati.

Gostionica Žabica na Gornjem gradu posebno je ilustrativan primjer. Smjestila se na uglu Opatičke ulice i Ulice 29. X 1918. (nekadašnja Županijska ulica), a s obzirom na lokaciju bila je svojevrsno urbano križište. Bila je smještena u blizini upravnih institucija, ona funkcionirala kao prijelazni prostor između privatnog života i državnih institucija. U njoj su se okupljali seljaci koji su dolazili pred suce, činovnici koji su bježali iz ureda, dostavljači, obrtnici, studenti i umjetnici. Žabica je istodobno bila mjesto pripreme za rješavanje administrativnih poslova, predaha i susreta.

Za razliku od kavana, u kojima se boravilo radi simboličke prisutnosti, u gostionicu se dolazilo s vrlo konkretnim razlogom. Jelo i piće ovdje su imali funkcionalnu ulogu, oni su davali snagu, hrabrost ili utjehu pri čemu je dolazilo do intenzivne društvene razmjene. Razgovori u Žabici nisu  bili apstraktni; oni su vezani uz posao, studij, politiku ili svakodnevne brige.

Atmosferu u Žabici stvarali su žamor, zveckanje tanjura i lonaca, a neznatno glazba. Ona se javljala tek usput iz orkestriona, mehaničkog automata na sitniš, koji je nudio nekoliko popularnih melodija, a trajao je koliko su trajali okretaji njegova unutrašnjeg mehanizma. Note koje je odašiljao nisu bile znak urbanog sjaja, nego prolazni, usputni zvučni događaj, jednako skroman i prolazan kao i gostionička svakodnevica kojoj je pripadao.

Gosti Žabice odijevali su se  praktično. Ondje se nosilo ono u čemu se dolazilo u grad ili izlazilo iz ureda, bez potrebe za estetskim usklađivanjem. Seljaci i pridošlice nosili su grublju radnu odjeću, kapute od deblje tkanine, kratke kapute ili gunjeve i čizme. Seljaci su dolazili ravno s puta, tako da je njihova odjeća bila funkcionalna, a ne „pokazna“. Činovnici su odijevali skromna službena odjela, tamne hlače, sako ili kaput; odjeća je bila uredna, ali bez ambicije reprezentacije. Studenti i umjetnici oblačili su jednostavnu, često istrošenu odjeću, kapute, šešire ili kape, izgled im nije bio toliko bitan jer su više držali do svog prisustva nego vanjštine. U Žabici se nije očekivala dotjeranost. Odjeća je bila u službi praktičnosti, kako bi se moglo sjesti, pojesti i popiti. Razlike se u izgledu ne brišu, ali se ni ne sankcioniraju.

Gostionica nije nužno bila „niži“ ili manje vrijedan prostor od kavane. Iako je povezana s pučkom svakodnevicom, ona je imala vlastitu simboličku težinu. Uz konzumaciju hrane i pića stvarale su se neformalne mreže, razmjenjivale informacije te se održavao kontinuitet između različitih dijelova grada i društva.

Kavana i gostionica kao komplementarni prostori
Analiza Gradske kavane i Žabice pokazuje da su kavana i gostionica komplementarni, a ne suprotstavljeni prostori. Kavana omogućuje distancu, promatranje i simboličko sudjelovanje u javnosti dok gostionica omogućuje neposrednost i uključenost. Jedna bez druge ne bi mogle ispuniti svoju društvenu funkciju.

U kavani se Zagreb zamišlja kao moderan grad, u gostionici Zagreb živi svoju svakodnevicu. Između te dvije točke odigrava se većina društvenih interakcija prve polovice 20. stoljeća. Kavana i gostionica nisu tek mjesta susreta, nego prostori u kojima se grad stalno iznova definira. Između mirisa crne kave i toplog gulaša, između iluzije velegrada i stvarnosti svakodnevice, oblikovao se društveni život Zagreba u razdoblju koje je postavilo temelje njegove današnje urbane kulture. 

*Tekst je nastao uz izložbu Muzeja grada Zagreba Gutljaj prošlosti – stare zagrebačke kavane, krčme i gostionice (1887. – 1939.), otvorenu u Muzeju grada Zagreba od 28. studenoga 2025. do 15. ožujka 2026.
Koncepciju i scenarij izložbe potpisuju Kristian Strukić, dr. sc. Tanja Kocković Zaborski i prof. dr. sc. Tomislav Anić.