Share
Vjera i kultura: Zbor ruske patrijaršije
U večer protekle subote, 5. veljače, okupila nas se mala skupina studenata, djelatnika i nastavnika s Hrvatskog katoličkog sveučilišta na zajedničko slušanje izvrsnog koncerta duhovne glazbe. Zbor Ruske patrijaršije iz Moskve već je više puta nastupao u Hrvatskoj , a i u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održao je zapamćeni nastup, i to 2016. godine, kada je dvorana bila i više nego rasprodana .
Ove godine dvorana nije bila puna, ali vjerujem da je doživljaj onima koji su ovaj zbor u Zagrebu poslušali po drugi put bio na jednakom nivou.
Zbor Ruske patrijaršije iz Moskve | izvor: https://bit.ly/3LbSXjLNaime, koncert je bio u dva dijela: u prvom dijelu monasi su pjevali tradicionalna djela ruske crkvene glazbe. Ovaj je zbor i inače, na čelu sa svojim umjetničkim voditeljem i dirigentom Anatolijem Grindenkom, posvećen ne samo izvedbi, nego i povijesno-muzikološkom istraživanju stare duhovne glazbe kako bi istu onda mogao i što vjernije izvoditi. Prva tri djela tako bila su primjerci tzv. znamenog ili neumatskog pjevanja iz 16. stoljeća . Ta je glazba karakteristična po svojoj jednostavnosti i ozbiljnosti: naglasak je prije svega na tekstu , jer ono što slušamo je ponajprije molitva , a ne neka čovjekovom inicijativom potaknuta, emocijama nabijena skladba. Osim znamenog pjevanja, mogla se čuti i stročna polifonija, također iz 16. stoljeća, ali i djela obilježena utjecajima sestrinskih pravoslavnih zajednica – jedno one bugarske, a drugo carigradske Crkve. Ovaj, prvi dio koncerta, vjerujem kako je za mnogog slušatelja bio i zahtjevniji, jer, kao što je već bilo naglašeno, jednostavna, recitativna, gotovo „posna“ forma usmjerava na ono u tom trenutku jedino bitno - na molitvu, čovjekov odgovor Bogu koji je u njegov život zahvatio. Pa ipak, i ovdje se moglo čuti prekrasne solističke izvedbe, pogotovu u izvedbi Psalma 137 uz upečatljive ukrase što ih je izvodio solist bariton.
Monasi, članovi Zbora | izvor: https://bit.ly/3rxXm8GU drugome dijelu izvođena su djela znamenitih ruskih skladatelja 19., tj. 20. stoljeća: Bortnjanskog, Rahmanjinova, Grečaninova, Česnokova, Gončarova i dakako, Čajkovskog. Ova su djela vjerujem većini nas bila i lakša za slušati, kako zbog njihove jače usmjerenosti na emocije , tako i zbog veće bliskosti s tradicijom glazbe na Zapadu . To rekavši, nipošto se ne bi smjelo pomisliti kako su ona bila manje molitvenog karaktera. Posebno se tako ovdje istaknulo jedno, rekao bih gotovo „isplakano“, djelo: peti stavak Rahmanjinovog Cjelonoćnog bdjenja – Šimunov hvalospjev Sad otpuštaš, slugu svojega, Gospodaru.
Što je koncert dalje protjecao, a Zbor nam otkrivao kako otajstvene dubine tako i anđeoske visine ruske duhovne glazbe, bio sam sve više dojma kako je ovih 12 monaha zajedno sa svojim voditeljem savršeno moglo i bez naše nazočnosti u dvorani. Nipošto ne mislim ovo na način da im ne bi bilo stalo, nego - reći ću to pa makar ispalo i hiperpatetično - ovi ljudi pjevali su Bogu i kao da im je jedino to bilo i bitno. Naš pljesak kao da im je bio izlišan, nepotreban – kao da bi oni radije da ga njime ne prekidamo. A opet, bilo je simpatično vidjeti kako monasi između pojedinih skladbi, kad smo im mi izvođenje već prekinuli pljeskom, jedan drugoga „trknu“, dobace koju, nasmiju se, i u času pripreme za sljedeću pjesmu.
A u završnici, ovi su nam pjevači priredili i jedno prekrasno iznenađenje. Naime, nakon promišljeno odabrane i upečatljivim završetkom označene skladbe Veliki pokimen Dmitrija Stepanoviča Bortnjanskog, uz glasno klicanje velikome Bogu koji čudesa stvara, uslijedio je gromoglasan i drugotrajan pljesak. A potom, kako i valja na izraženo oduševljenje publike odgovoriti, dodatak! Ako nekoga do tada i nisu bili osvojili, vjerujem kako im je to najkasnije ovdje pošlo za rukom: najprije jedna predivna ruska narodna pjesma u kojoj se posebno istaknuo solist bas koji je, kao da se tek ovlaš trudio, suvereno i gipko, sad u forteu, sad u pianu ispričao neku prekrasnu pripovijest. A onda, dodatak na dodatak: ukrajinska božićna pjesma o porođenju Sina Božjega koju su monasi izveli s posebnim veseljem! Time su na ovom koncertu poslali i snažnu, prekrasnu poruku mira!
Nekolicina nas iz male ekipe s HKS-a zadržala se i u zajedničkom kratkom druženju nakon koncerta – pod dojmom prekrasne duhovne glazbe i u nadi da ćemo se uskoro ponovno zajedno naći na nekom sličnom koncertu ili kazališnoj predstavi.
Ekipa s HKS-a