Šah je okrunjen!--

Šah je okrunjen!

Steintz – Zukertort: meč s kojim su počela službena šahovska svjetska prvenstva

Ivan Buljan

Revolucionarne promjene 19. stoljeća stvorile su uvjete za popularizaciju šaha među svjetskom publikom. Uzimajući u obzir dugu i bogatu povijest ove „visoko prestižne intelektualne okupacije“ postavlja se pitanje zašto je bio nužan višestoljetni razvoj igre te koje su promijene u 19. stoljeću omogućile da se jedan igrač može službeno proglasiti „najboljim igračem na svijetu“ te ljubomorno čuvati svoju titulu kao svoje privatno vlasništvo. Napretkom uvjeta života u 19. stoljeću i razvojem igre počela su se postavljati pitanja Tko je najbolji na svijetu? i Kako to odrediti?. Odgovori na oba pitanja dobiveni su 1886. šahovskim mečem između Wilhelma Steinitza i Johanessa Zukertorta.

Napredak „punom parom“

 Popularna strategijska igra, koja simulira bitku na 64 crno-bijela polja,  u Europi se igra od srednjega vijeka. U 19. stoljeću posebno postaje popularna među ljudima čija su zanimanja dopuštala slobodno vrijeme koje je trebalo ispuniti nekakvim sadržajem. Buktanjem industrijske revolucije u Velikoj Britaniji, na europskom tlu i u SAD-u, pojavljuje se sloj građana čije će slobodno vrijeme ispuniti šah. Zbog kompleksnosti igre koja uključuje poznavanje pozicija, strategija i proračunavanja unaprijed, šah je bio blisko vezan uz intelektualne skupine iz kojih su u 19. stoljeću nicali najjači igrači. Unatoč takvoj visokointelekutalnoj percepciji društvo je bilo skeptično prema profesionalizaciji jedne razbibrige te je i samim igračima to bio svojevrstan hobi, a ne profesija. Međutim, uspješni  kapitalisti, koji su tajili interes, sve su više financirali talentirane igrače, a podršku su pružali i šahovski klubovi prema svojim istaknutim članovima.

Tko je najbolji na svijetu?

Sredinom 19. stoljeća naglo raste popularnost šaha među građanskim slojem Velike Britanije, Europe i SAD-a. Tada su se šahovske table mogle pronaći u mnogim građanskim kućama, ali i u kavanama gdje su nerijetko studenti, odmjeravajući snage s gostima, pokušavali zaraditi dodatne prihode. Nadalje, u isto se vrijeme šahovske partije i kombinacije redovito pojavljuju u dnevnim novinama, a poznavatelji poput Howarda Stautona dobivaju i stalnu rubriku. Njegova je rubrika potaknula javnost na pitanje: Tko je najbolji igrač šaha? i, u nastojanju da se to otkrije, organizirana su brojna natjecanja. Najprije su se održavala među šahistima na razini klubova, a zatim i država. Takvim se sustavom u svakoj državi iskristalizirao jedan prvak. Razvoj komunikacija omogućio je efikasnije povezivanje Europe i organizaciju prvog međunarodnog turnira 1851. Turnir je održan u Londonu, a pobijedio je Adolf Anderssen osvojivši titulu neslužbenog prvaka svijeta u šahu. Budući da šah u to vrijeme nije imao svoju krovnu organizaciju, percepcija o najboljem igraču formirala se u uskim okvirima pojedine države ili prepoznatljivošću talenta i sposobnosti stranih igrača u tiskovinama. Stoga, unatoč Anderssenovu trijumfu u Europi, javnost je njemu dostojnog izazivača vidjela u Amerikancu Paulu Charlesu Morphyu, koji je ispunio sva očekivanja otevši neslužbenu titulu 1858.

Beethoven šaha: prvi profesionalni igrač

Nekoliko godina potom na svjetsku šahovsku ploču dolazi Wilhelm Steinitz koji je svojom konceptualizacijom pozicione škole šokirao šahovski svijet. Šah je ozbiljno počeo igrati došavši u Beč na studiji Polytechnicum. Najprije u kavanama za novac kao student, a osobita ga je reputacija pratila nakon pobjede na bečkom turniru. Ona ga je dovela iduće godine u London gdje je aktivno igrao i pisao kolumnu za The Filed,  što je financiralo njegov život profesionalnog šahista. U isto se vrijeme u Njemačkoj kao prvak nametnuo Johannes Zukertort, učenik Adolfa Anderssena, za kojega je javnost smatrala da ima jednako pravo zvati se najboljim na svijetu.

Vrijeme je za odmjeriti snage

 Kako bi saznali koji je od njih najbolji igrač, dogovoren je meč početkom 1886. u tri američka grada: New Yorku, St. Louisu i New Orelansu. Prema običaju, obojica su založili izdašnu svotu od 2000$ te prvi puta u povijesti i titulu svjetskog prvaka u šahu koju će odnijeti onaj igrač koji prvi skupi deset pobjeda. Meč je započeo 11. siječnja u New Yorku gdje je Zukertort odlično startao i nakon devet dana imao prednost 4:1. Međutim, u srednjoj etapi, odigranoj sredinom veljače, Stainitz je s tri pobjede rezultat vratio na neriješenih 4:4. Oba su igrača ušla u posljednju fazu u New Orleansu sa potrebnih šest pobjeda kako bi uzeli naslov. Unatoč četiri remija i jednog poraza, Steinitz je uspješno iskoristio pogreške svojeg protivnika i pobijedio rezultatom 10:5. Ovaj meč zapanjio je ponajprije američku i europsku šahovsku javnost, a rezultati svake partije mogli su se pratiti u brojnim dnevnim novinama diljem zemlje. Valja naglasiti da prvog šahovskog prvaka nije imenovala neka organizacija, već ga je iznjedrio dogovor i duel dvojice majstora koje je javnost htjela vidjeti u okršaju snaga.

U 19. stoljeću šah se demokratizira i dobiva na popularnosti kao jednostavan način za odmjeravanje snaga u razmišljanju. Najbolji igrači, stoga, tradicionalno su dolazili iz akademskih krugova, a pojedinci poput Wilhelma Steinitza učinili su i korak dalje te se posve predali toj plemenitoj igri. Njegova je nagrada velika ostavština u teoriji šaha, te u povijesti kao prvog službenog svjetskog prvaka. Međutim, to ne bi bilo moguće bez slijeda ekonomskih i tehnoloških postignuća, koji su svijet učinili znatno manjim i plodnim tlom za nove ideje, a tako i za šah.

Prijedlozi za čitanje:

Horowitz, Israel Albert. The World Chess Championship: A History. New York: The Macmillan Company. 1973.
Linder Issak i Vladimir. Wilhelm Steinitz:1st  World Chess Champion. Russell Enterprises, Inc. 2014.
Murray, Harold James Ruthven. A History of Chess. Oxford: Clarendon Press. 1913.
Petrović, Slavko. Wilhelm Steinitz. Zagreb: Šahovska naklada. 1971.