U ono vrijeme: Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju.
Pođu za njim dva slijepca…
Kako su pošli za Isusom, a slijepi su?
Čini se da ih njihova sljepoća ne ometa u kretanju.
Ljudi kojima je uskraćena upotreba jednog osjetila često puta razviju oštrinu u drugim osjetilima. Tako ljudi koji ne vide često imaju vrlo izoštren sluh.
Mogao bih možda potegnuti ovo tako daleko i reći da su ova dvojica gotovo ispunjenje onoga što smo sisreli jučer u evanđelju: da je za odnos s Bogom i ljudima bitno slušati, tj. čuti!
Ali i bez takvog navlačenja, mislim da se može reći ovo:
-
- Vjera svakako poznaje momente prosvjetljenja – sjajnoga svjetla koje probija u naš život i omogućuje nam vidjeti stvari na novi način, rasti, činiti nove korake.
- Pa ipak, vjera je i te kako kadra koračati i u tami: primijetimo kako Isus kaže ovoj dvojici da im se ono po njihovoj vjeri dogodilo. Dakle, ta je vjera bila na djelu i prije no što im se otvoriše oči. Ta vjera ih je i dovela Isusu. Ona je k tomu bila kadra da im po njoj Isus otvori oči.
Često se bojimo hoditi u tami:
-
- mislimo da ne možemo
- da će biti preteško,
- ili ni ne mislimo, već se jednostavno prepustimo strahu da nama zavlada.
A vjera je kadra i nedostatke pretvoriti u prednosti, i omogućiti nam da hodimo.
Pa bilo i u tami.