U ono vrijeme:
Reče Isus svojim učenicima:
»Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem,
tada znajte:
približilo se njegovo opustošenje.
Koji se tada zateknu u Judeji,
neka bježe u gore;
a koji u Gradu,
neka ga napuste;
koji pak po poljima,
neka se u nj ne vraćaju
jer to su dani odmazde,
da se ispuni sve što je pisano.«
»Jao trudnicama i dojiljama u one dane
jer bit će jad velik na zemlji
i gnjev nad ovim narodom.
Padat će od oštrice mača,
odvodit će ih kao roblje po svim narodima.
I Jeruzalem će gaziti pogani
sve dok se ne navrše vremena pogana.«
»I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama,
a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda
zbog huke mora i valovlja.
Izdisat će ljudi
od straha i iščekivanja onoga
što prijeti svijetu.
Doista, sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati
Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku
s velikom moći i slavom.
Kad se sve to stane zbivati,
uspravite se i podignite glave
jer se približuje vaše otkupljenje.«
Cijeli ovaj evanđeoski odlomak, sve do svoje pretposljednje, tj. posljednje rečenice, tutnji grozom i jezom.
Samo kada pogledamo koje se riječi i izrazi u ovom, relativno kratkom odlomku, pojavljuju – vojska opkoljuje, pustošenje, neka bježe, neka se ne vraćaju, dani odmazde, jao trudnicama, padat će od oštrice mača, bezizlazna tjeskoba, izdisat će ljudi – prožima nas strah i mi zapadamo u tjeskobu.
Kako je onda moguće da zadnjom rečenicom ovaj odlomak ipak završava u drugačijem tonalitetu: uspravite se i podignite glave?
Reći ćete mi, zbog pretposljednje rečenice, jer, vidjet ćemo Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. I bit će nam lakše, konačno ćemo odahnuti od svih onih muka i jeza što ih opisuju prije spomenuti izrazi.
Svakako ima toga.
Ali zar ne i ovoga: da Gospodin Isus ima povjerenja u nas? Da smo sposobni, unatoč raznim neprilikama koje nas mogu zakočiti u našim životima, hodati ovom zemljom uspravni i podignute glave?
Ne se dati ukopati od straha i čekati da prođe.
Neko kreativno, surađujući s Bogom i ljudima po Duhu Svetom kojeg smo primili na krštenju, koracati naprijed.
Što kažete na to?