Rektor Tanjić održao izlaganje „Odgoj u vjeri pred novim antropološkim i društvenim paradigmama“

O temi „Odgoj u vjeri pred novim antropološkim i društvenim paradigmama“ izlagao je prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog Sveučilišta u Zagrebu, na 48. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 31. kolovoza, u dvorani Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Promišljajući tu temu teološki i duhovno, dr. Tanjić je podsjetio na misao pape Franje koji je na susretu s članovima Rimske kurije, 2019. g., rekao da „vrijeme u kojem se nalazimo nije vrijeme epohe promjena, nego promjene epohe“. Termini „epohalna promjena“ i „promjena epohe“ nemaju isto značenje, a osobito su povezane s Crkvom u Europi i na Zapadu. U kontekstu vjeroučitelja, npr., to se ogleda i u tome da promjene nisu više linearne, na način da se vjera generacijski prenosi s roditelja na djecu.

„Promjene kojima je nekad trebalo desetljeće, sada se događaju u jednoj godini. Svijet u kojem smo živjeli nestaje, a ne znamo što novo dolazi i kako bismo na to odgovorili. Neki ovo naše vrijeme uspoređuju s raspadom Rimskog Carstva koje je trajalo dugo, stoljećima i onda je došlo novo razdoblje. Događaju se izbori koji brzo mijenjaju način života, odnose, komunikaciju, oblikovanje misli te shvaćanje i življenje vjere i znanosti“, rekao je dr. Tanjić, citirajući papu Franju: „Često se događa da se živjeti promjene ograničava na oblačenje novog ruha, zatim se ostaje u stvarnosti kao prije, a stvarnost je zapravo promjenjiva“.

U apostolskoj konstituciji ‘Veritatis gaudium’ koja je upućena visokim crkvenim učilištima, Papa uz ‘promjenu epohe’ veže i pojmove antropološka kriza i socio – okolišna kriza. „Svjedočimo društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja i drugačije definiranje napretka i inovacija. Papa kaže da nemamo nužnu kulturu koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom, ali nemamo ni vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojima trebamo ići u ovoj promjeni epoha. Nekada kao da svi lutamo. Cilj konstitucije VG-a je pomoći crkvenim učilištima u oblikovanju nove kulture i novog vodstva, koji će biti sposobni zalagati se, razumjeti te promjene i utjecati na njih u kršćanskom duhu“, potaknuo je dr. Tanjić.

Papa Franjo upozorava da se ne treba zanositi razmišljanjem da Crkva na sve izazove promjene epoha može odgovoriti na isti način kao do sada. „To ne znači da je to zabacivanje nauka. Nije isto djelovati u 21. st., u odnosu na prošla stoljeća“, upozorio je dr. Tanjić. Ukazao je i na drugačiji društveno – povijesni razvoj uslijed različitih političkih okolnosti u Europi u 20. stoljeću. U Hrvatskoj je bio komunizam, mnoge stvarnosti nisu mogle djelovati, došli su tranzicija, demokracija, a zapadne zemlje imale se potpuno drugačiji razvoj.

„Kronološki, živimo u istom vremenu, ali ne živimo isti kairos. Zapad se razvijao u miru, a komunističke zemlje u siromaštvu, komunizmu, ideologiji jednoumlja, potrebi rada u Njemačkoj, ekonomskoj tranziciji“, rekao je dr. Tanjić. Uz to, generalno, „ne živimo više u vremenu kršćanske kulture, dakle, u vremenu u kojem se društveni procesi, norme, umjetnost, kultura, vrednote, oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke. Papa Franjo ističe da nismo više u poretku kršćanske kulture gdje vjera, osobito Europe i većeg dijela Zapada, više ne tvori pretpostavku zajedničkog života. Štoviše, često je negirana, izrugivana marginalizirana, ismijavana. U toj stvarnosti živimo“, upozorio je predavač.

„Od prosvjetiteljstva naovamo, kulturu ne oblikuju jedino kršćani i kršćani nisu najvažniji“, rekao je dr. Tanjić, bez obzira na „sve što su kršćani i Crkva kroz 2000 godina, u povijesti i stvaranju, služenju Evanđelju, nemjerljivo doprinijeli oblikovanju vizije čovjeka i društva, a koje se sada mijenja pred našim očima“.

Antropološki lom od 1968. g., kada Crkva i društvo više ne dijele vrednote utemeljene na naravnom zakonu i moralu

Temu izlaganja dr. Tanjić je razmatrao i u kontekstu razmišljanja francuskog znanstvenika Olivera Roya, autora knjige ‘Je li Europa još uvijek kršćanska?’, koja je prevedena i na hrvatski.

„Dogodio se antropološki lom. Roy kaže da polazimo od teze da se Europa i danas shvaća kao kršćanski kontinent, ali moramo biti svjesni da je proces sekularizacije doveo do duboke dekristijanizacije. Roy ističe revolucionarnu 1968. godinu i kaže da su 1960.-te godine bile ključne, usporedive s godinama koje su slijedile nakon objave Lutherovih 95 teza iz 1517. godine. Roy kaže kako učimo o povijesnoj važnosti 1517. g. i koliko je Lutherova reformacija promijenila Crkvu, Europu i svijet, a nismo svjesni koliko su godine u kojima živimo promijenile svijet“, rekao je dr. Tanjić.

Na Zapadu se 1968. g. dogodila pobuna studenata, mladih generacija protiv dotadašnjeg načina života, razmišljanja i djelovanja. U Crkvi se objavila enciklika ‘Humanae Vitae’ sv. Pavla VI. i to sve je dovelo do antropološkog loma. On se očituje u dubokoj podjeli, u potpunom razdvajanju društvene vrednote i vrednote kršćanstva koje su do tada, bez obzira na sukobe, povezivale Crkvu i zapadno društvo“, istaknuo je dr. Tanjić.

„U procesu sekularizacije do 1960.-ih godina postojale su sekularizirane kršćanske vrednote. Dakle, sve vrednote su se temeljile na onome što smo nazivali naravni zakon i moral. Premda smo imali razlike koje su nas razdvajale, imali smo i puno toga što nas je spajalo. Ali, od 1968. g. to više nije slučaj. Ono što nas je spajalo, postaje točka razdora“, upozorio je dr. Tanjić, citirajući Roya: „Nove vrijednosti, temeljene na individualizmu, slobodi i valorizaciji žudnje više nisu kršćanske sekularizirane vrednote. Osobna sloboda je važnija od svih transcendentalnih normi, nema više zajedničkog naravnog morala“.

„Kad više nemamo zajedničku osnovu, onda se sve vraća kroz eksplicitne norme, pravne i moralne. Kad nešto moraš normirati, to znači da i ne razumiješ. Nešto moraš normirati da bi to mogao opsluživati, bez obzira razumiješ li to ili ne“, rekao je dr. Tanjić, koji smatra i da „previše pravnika govori o krizi i u Crkvi“.

„Mislimo da će pravo riješiti probleme vjere. Pravo samo detektira da se nalazimo u puno problema. Moramo poštivati pravne norme. Ali, kad pravo zamijeni moral i etiku, znači da smo izgubili zajednički nazivnik. Prije se znalo etički i moralno da dijelimo nešto zajedničko. Nije nam trebala pravna norma. Vidi se to i u školi, svaka sitnica mora se pravno provjeravati“, rekao je dr. Tanjić.

Roy kaže: „Prava dekristijanizacija nije vezana uz činjenicu napuštanja vjerske prakse, da li i koliko ljudi ide na misu ili ne. Nego je posljedica potpuno nove antropologije koja je usredotočena na želju pojedinca kao vrhovnu normu“.

„Ja želim, ja hoću, ja imam pravo – to je suprotnost kršćanskoj praksi. To je drugi kontekst slobode i odgovornosti, istine i slobode, objektivne moralne norme. Roy kaže, „I dalje se većina građana smatra kršćanima, ali to više nema nikakve veze s unutarnjom vjerom“. Mi vidimo da neki ljudi kažu da su kršćani, a sasvim ignoriraju kršćanske norme“, upozorio je dr. Tanjić. Podsjetio je da je i Benedikt XVI. u apostolskom pismu ‘Porta fidei’ najavljujući Godinu vjere 2012. g., rekao da je „u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu koja je naširoko prihvaćana i podsjeća na sadržaj vjere i njene vrijednosti“. No danas, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođeni mnogi, to više nije tako, jedinstvena kulturna matrica više ne obuhvaća veliko područje društva.

Pojam ‘kršćanske sekularizirane vrednote’ znači da je „sve do sredine 20. st. dominantna kultura bila ona sekulariziranog kršćanstva. Čak su i protivnici Crkve, masoni, komunisti, imali isto antropološko poimanje čovjeka i obitelji kao ono koje je propovijedala Crkva.

Sukob nije bio oko temeljnih osobnih i društvenih vrednota. U tome smo se slagali. Roy kaže da su većina socijalističkih ministara u Francuskoj početkom 20. st. bili bivši bogoslovi i sjemeništarci. Kad su oni pisali pismo što treba raditi u obrazovanju, da čitate to pismo i ne znate tko ga je pisao, rekli biste da ga je pisao biskup: vrednota, obitelj, zajednica, djeca, roditelji, obrazovanje. Koriste sve iste riječi. Negdje su bili zabranjeni homoseksualni brakovi, pobačaj, razvod. Mi smo se slagali oko temeljnih vrednota, a sukob je bio oko kontrole procesa i tumačenja temeljnih vrednota, oko razumijevanja njihove istine. Sukob nije bio oko sâmih vrednota, nego oko dvije temeljne točke: mjesto i uloga Crkve u društvu i njen odnos s državom – to je pitanje moderniteta i pitanje i uloga Učiteljstva“, istaknuo je dr. Tanjić.

U teološkom smislu, temeljni sukob je bio gdje je izvor tih vrednota. Za kršćanstvo su to Objava i Učiteljstvo, tradicija. Društvo, pa i politički subjekti, rekli su da je to naravno pravo i volja naroda. „U Crkvi zadnju riječ ima Učiteljstvo, u državi parlament i vlade. Dijelili smo temeljne vrednote, ali različito smo ih tumačili. I marksizam je htio napraviti reformu društva, zato se kaže da je marksizam židovsko – kršćanska hereza koja je pokušala stvoriti novi svijet, novo društvo. Crkva se suočavala s državom oko toga tko će imati utjecaj na školu, odgoj i javni moral, ali smo se oko većine stvari slagali. No, država nije htjela da Crkva određuje niti prihvaća njeno mišljenje“, rekao je dr. Tanjić.

Ideje koje su bile suprotstavljene sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja

„To se mijenja 1960.-ih godina. Roy kaže da se i u Crkvi dogodila vrsta auto-sekularizacije. Crkva se pita kako ići ususret modernom sekulariziranom društvu. Mi često u našem djelovanju pretpostavljamo to društvo do 1968. g., kad su se Crkva i društvo slagali oko temeljnih vrijednosti u društvu. A toga vremena više nema. Pretpostavljamo da imamo zajednički nazivnik. A nema ga. Toga moramo biti svjesni. Od 1968. je kontinuirana revolucija koja se okretala u pravne i društvene norme. I one postaju temelj modernog društva“, poručio je dr. Tanjić. Nema više zajedničkih vrednota, bez obzira na katehezu i pastoral religiozno smo nepismeni i Crkva želi izaći iz toga. Ali, društvo ne želi ići ususret Crkvi, upozorio je dr. Tanjić.

U trenutku kad se čini da su Crkva i društvo našli zajednički jezik, i po porukama s Drugog vatikanskog koncila, dolazi do ogromnih promjena koje su se pretvorile u pravne norme. „To znači da je revolucija 1960.-ih godina donijela nove moralne norme jer je raskinula s prethodno dominantnom kulturom te je potrebno stvarati nova pravila. Potpuno je drugačije vrednovanje ljudske slobode. U društvu se želi uvijek više uživati, da bude više, bolje. I spajaju se tri tendencije koje se činilo da nikad nisu mogle ići zajedno: neomarksizam, neoliberalizam i neolibertijanizam. Neke ideje koje su bile suprotstavljene, sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja“, poručio je dr. Tanjić.

Sa stajališta liberalizma, društvo ne izvire iz naravi zajedničke bîti čovjeka, nego iz egoističnog interesa međusobno konkurentskih atoma. Sve što nije u skladu s dominantom vizijom, negativno je određeno. Iz neolibertijanske perspektive, poveznice s erosom ne proizlaze samo iz obiteljske zajednice muškarca i žene.

„Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. govorili su o vrednotama o kojima se ne pregovara. Strategija Crkve bila je usmjerena ili jest u pravcu da se pokaže da se radi o naravnom pravu, što je podržano svjetlom vjere i razuma.

Ali, moderna kultura ne drži ništa do naravnog prava. Čini se da i sve manje kršćana svjedoči te stavove. Pojedini politički pokreti koje nazivamo populističkima, nacionalističkima, brane kršćanski duh Europe, ali bez vjere. Političku poziciju ne zanima vjera u svom stvarnom značenju, nego kulturni simboli. Kršćanski identitet koristi se kao razgraničenje u odnosu na islam, ali nikog ne zanimaju stvarne vrednote. Ni desne stranke neće zastupati kršćanske vrednote. Crkvu se promatra kao kulturološki ‘marker’ u različitosti, u odnosu na islam“, opisao je dr. Tanjić aktualni kontekst odnosa Crkve i društva.

U Crkvi su se iskristalizirala tri različita pristupa toj tematici, rekao je predavač. Prvo je pristup pojačane političke borbe, da se opet nađu političke silnice koje bi nametnule određenu normu u pravnu i zakonsku regulativu. „Ako nismo u stanju uvjeriti ljude, onda treba učiniti sve da se djeluje na zakon. Problem je da se djelovanje Crkve onda više ne shvaća kao savjest društva, nego kao policajac društva. A to se Crkvi ne smije dogoditi. Ljudi ne vole duhovne policajce. Jedno je biti savjest društva, a jedno je biti policajac. Moramo paziti da se ne pretvorimo u to“, upozorio je dr. Tanjić, rekavši da je za Crkvu koja se poziva na transcendentalne vrednote sve teže naći političke posrednike i zagovornike toga stava. To je pitanje i kako djeluju katolici u politici, demokršćanske stranke.

Drugi pristup je tzv. Benediktova opcija, naziv se odnosi na jednog američkog autora. Prema tom stavu, kršćani su manjina, žive u poganskom svijetu, kao što je bio sv. Benedikt u 6. stoljeću. Treba djelovati poput njega, odvojiti se od takvog svijeta u mentalnom i duhovnom smislu, čekajući da nam Gospodin pokaže novi put. Moramo stvarati oaze u kojima ćemo djelovati.

Dr. Tanjić smatra da nas papa Franjo poziva na treću opciju. „Svaka opcija ima svoju vrijednost. Nemojmo biti monolitni, jedna ili druga opcija. Ne dopustimo da ijedna opcija nadvlada. Po mom mišljenju, to je zadaća Učiteljstva – dopustiti da budu prisutne silnice, ali da se nijedna opcija ne postavi ekskluzivno da ona jedina zna koje je najbolje rješenje. U Crkvi su različite silnice, ali nijedna od opcija ne smije prevladati, nijedna ne može do kraja iscrpiti snagu Evanđelja niti može za sebe zadržati ekskluzivnost poslanja Crkve“, poručio je dr. Tanjić, rekavši da je to pitanje evangelizacije i misijskog, duhovnog poslanja vjernika u Crkvi.

„Papa Franjo kaže da treba dati prednost evanđeoskoj kulturi, pa i po cijenu napuštanja rimske, zapadne europske kulture. Ako se ona odvojila od Evanđelja, onda mi moramo stvarati evanđeosku kulturu, pa i po cijenu akulturacije. Jer kultura više nije kršćanska. Crkva i vjera moraju obnoviti onkraj određene kulture, ne smiju se dati njome zarobiti“, poručio je dr. Tanjić u duhu poticaja pape Franje.

Važni su sloboda, ne širiti strah i osobna vjera

Rektor Tanjić smatra neopravdanim kad se kaže da je papa Franjo napustio pozicije vrednota oko kojih se ne može pregovarati: brak, eutanazija, pobačaj. „Papa Franjo je tu jasan. Ali on smatra da se cijeloj problematici antropologije i društva koja uključuje i pitanje socijalne pravde, siromaštva, napretka, raspodjele dobara, migracija, svega što su njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati druge naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve, nego u legitimnom razvoju i pod vodstvom Duha Svetoga, iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka. Ne smijemo se dati zarobiti starim formama“, poručio je dr. Tanjić.

Pritom se papa Franjo poziva na misao sv. kardinala John Henry Newmana da se „na zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“.

Zato Papa kaže, ne traži se promjena radi promjene, da se povodimo za nekom modom, nego uvjerenje da su razvoj i rast karakteristične za zemaljski, ljudski život. U središtu svega je Božja postojanost. Za Newmana je promjena bila obraćenje, nutarnja preobrazba. Mi smo svi iznova pozvani na duhovno antropološko obraćenje. Zato Papa kaže, treba imati krepost razlučivanja.

Treba razlučivati svjedočenjem za istinu, biti ustrajan, postojan u vjeri, unatoč svih protivština, ali s puno ljubavi i traženja u drugome slike Božje. Ne gledati u drugome neprijatelja, iako nas napada. Nego, pozvani smo navijestiti Krista raspetoga i uskrsloga. To Papa naziva novi humanizam. To je Crkva koja zna prepoznati djelovanje Gospodina u svijetu, kulturi, u svakodnevnom životu ljudi zna prepoznati njihove muke i zna im posvjedočiti“, poručio je dr. Tanjić.

Iz perspektive odgoja u vjeri, predavač je potaknuo da ne zaboravimo da je vjera dar, rekavši: „To nas uvodi u dimenziju susreta s Bogom. Vjera nije plod bilo koje naše strategije i djelovanja, osobnog i zajedničkog djelovanja, napora. Vjera je prije svega dar Božje ljubavi koja se prepoznaje u dobroti Božje namjere s čovjekom i čovječanstvom“.

Upozorio je da se ljudi danas puno boje, strahuju od puno toga. „Mi moramo biti ljudi nade koji će reći: Bog djeluje, nije ostavio čovječanstvo. Izmiče logici nužnosti, uvjetovanosti i korisnosti. Vjera nije uvjetovan odgovor, može ga se otkriti. Darovanost nam govori o slobodi.

Mladima treba reći: ‘Jeste slobodni, ali sloboda nosi odgovornost’. Pokazati im drugačije viđenje slobode. Vjera svjedoči susretu dviju sloboda, Božje i ljudske, koja jedna drugu ničim ne uvjetuje. To je jedna od temeljnih kategorija za razumijevanje vjere. Ne smijemo odustati od pojma slobode. Time je kršćanstvo postalo snažno. Ne smijemo biti ljudi koji šire strah“, upozorio je dr. Tanjić.

U tom kontekstu, podsjetio je na prispodobu o talentima, rekavši da je onaj tko je dobio jedan talent, a nije ga umnožio, bio blokiran strahom, pitao se što će biti ako učini pogrešan korak. „Nekad se mora pogriješiti, ne smije te strah blokirati u djelovanju, župi, Crkvi. Moramo tražiti nove putove. Sloboda je temeljna za razumijevanje vjere. Krist nas je za slobodu oslobodio. Jedino ljudska sloboda može prihvatiti Božju slobodu. Prostor slobode rađa se u vjeri. To moramo imati u svim našim strategijama i djelovanju“, ohrabrio je dr. Tanjić.

Uz važnost slobode i da se ne širi strah, predavač je istaknuo i važnost osobne vjere. „Bez obzira na društvene strategije, mora biti sve više ljudi koji vjeruju osobno. Nitko ne može vjerovati u naše ime. Ako nema osobne vjere, ako se osobna vjera ne raste i razvija, ruši se društvena kultura. Isus kaže, ‘Vjera te tvoja spasila’. Tvoja, ne nečija druga“, poručio je dr. Tanjić.

Predavač je zahvalio vjeroučiteljima na svemu što čine, poručivši im: „Vi činite Crkvu živom u njenom temeljnom poslanju. Nemojte odustati u suočavanju s problemima. Bez obzira na poteškoće u katoličkom obrazovanju i školstvu, katoličke škole su najbolje što Crkva može dati i ponuditi u razvoju i djelovanju u društvu i zajednici. Tu stvarno treba duhovno i materijalno ulagati. Tu su s nama djeca, obitelji, mi s njima razgovaramo, dijelimo njihove strahove, nade, radosti, usmjeravamo. Odatle niču ljudi koji su iznutra obnavljali i oživljavali Crkvu i njeno poslanje. Hvala na onome što činite i ustrajte u tome“, poručio je rektor Željko Tanjić vjeroučiteljima.

Tekst je u potpunosti preuzet s portala Bitno.net