U subotu, 5. ožujka, u TEATRU EXIT, kazalištu što se nalazi nedaleko našeg Sveučilišta, pogledali smo predstavu Kako misliš mene nema?!, djelo što je već 14. godinu zaredom neprestano u igri, a u kojoj svega dva glumca (Amar Bukvić i Filip Juričić) utjelovljuju pregršt šarolikih likova. Drama plijeni s jedne strane svojom vrckavošću i pristupačnim humorom, sve dok, pogotovu u drugom dijelu, gledatelje uvodi u teža, pače i tamna polja ljudske egzistencije.
Glumački dvojac Amar Bukvić i Filip Juričić | izvor: https://bit.ly/3tBgBxQ
Među spletom likova koje dvojac glumi posebno se ističu dva lica – dva najbolja prijatelja. Iako ne najpametniji ili najsposobniji muškarci u svemiru, oni ipak uspijevaju steći iskrene simpatije publike jer se, vazda okrećući drugi obraz gorkim životnim situacijama, a zapravo mrcinama koje ih u njima zaskaču te ih nerijetko nemilosrdno pri tome „išamaraju“ (ponekad tako da se pripadni navodnici izostave), uvijek iznovice s poda podižu i nastavljaju svoj hod, trudeći se ostvariti svoj životni san: jednoga ljeta zajedno otići na more!
I da čovjek doslovce ne povjeruje kakve i kolike se barikade i blokade tom naoko jednostavnom snu znaju prometnuti na put! Bukvić i Juričić, uz spomenuti dvojac protagonista, na sceni uprisutnjuju raznolike tipove, mahom takozvane male ljude koji se, unatoč do krajnjih granica uloženim naporima, teško probijaju naprijed. Njih one, već spomenute, mrcine, u ostvarenju poduzetih poduhvata žele spriječiti, a razne instance moći i sile uporno im u lice urlajući (pa makar to bilo i „na finjaka“, uredski) poručuju kako njih zapravo – nema!
Kako misliš mene nema!? | izvor: https://bit.ly/3CfCYgp
Borba je to dakle za opstanak! Borba u kojoj naši junaci pod primljenim udarcima – da – plaču, žale se, psuju i reže, ali na koje zapravo, izuzev doslovce uzevši tek jedne tuče, ne uzvraćaju istom ili težom mjerom natrag. Pa ipak, oni ni od svojeg postojanja ne odustaju, ispuštajući u raznim svojim varijantama bolno-gorki pobunjenički krik: „Kako misliš mene nema!?“
A s pitanjem predstava i završava, i ovaj se na prvi pogled lepršavi, humorom ispunjeni komad, ustvari predstavlja kao djelo koje pronosi poruku ohrabrenja, upozorenja, a od gledatelja se oprašta pitanjem-poticajem.
Druženje nakon predstave
Nakon odgledane predstave uputili smo se u treću bitnu instituciju što se nalazi u istoj ulici kao i naše Sveučilište i TEATAR EXIT, a gdje smo imali prilike, u opuštenoj atmosferi, razmijeniti dojmove upravo pogledane predstave, podružiti se i poželjeti si skori ponovni susret na nekom sličnom kulturnom događaju.
Uz nadu da ćete nam se tada i vi pridružiti.