Prvi pariški cabaret: mjesto susreta boeme, kulture i politike
Martina Špilek, studentica 1. godine diplomskog sveučilišnog studija Povijest
Stihovi „Je cherche fortune autour du Chat noir“ (hrv. „Tražim sreću oko Crne mačke“) koje je napisao francuski kabaretski umjetnik Aristide Bruant objavljeni su u časopisu Le chat noir 9. kolovoza 1884. Pjesma je bila popraćena ilustracijama francuskoga slikara Théophilea Alexandera Steinlenea na kojima je uočljiva crna mačka. Ovi umjetnički radovi objavljeni su tri godine nakon otvorenja prvog pariškog cabareta naziva Le chat noir na Montmartreu što je dodatno doprinijelo popularnosti simbola crne mačke u pariškoj umjetničkoj i kabaretskoj sceni. „Dugo“ 19. stoljeće svojim je revolucijama donijelo mnoge preokrete kako na političkome tako i na kulturnome planu. Nakon pariške komune 1871. vlast je nastojala potisnuti umjetnike koji su se borili protiv društvenih normi i buržoazijskih vrijednosti. Mnogi pariški boemi prihvatili su buntovnički duh. Tražili su svoje mjesto pod Suncem boravcima u kavanama, no i drugim ugostiteljskim objektima koji su tada postajali popularni, gdje su izražavali svoje neslaganje s modernim svijetom. Pojava cabareta pružila im je mogućnost spajanja umjetnosti, užitka i zabave, a pariški Montmartre i Latinska četvrt postali su njihovo utočište. Pariz je bio popularna destinacija umjetnika toga doba, a posebno cabaret Le chat noir čiji je osnivač i domaćin bio intrigantni lik Rodolphe Salis. Kakva je uopće bila pridoda cabareta i što je motiviralo Salisa da odabere crnu mačku kao simbol sreće? Cabaret je bio mračno okruženje gdje su ljudi uživali u glazbi i piću, a izvođači i publika bili nerazdvojni, što ga danas čini prvim „noćnim klubom“. Naziv je dobilo po noveli „Crni mačak“ Edgara Allana Poea koju je Salis volio. U toj opuštenoj atmosferi, svi ti umjetnici koji su bili protivnici zakona i buržoazije, žustro su raspravljali o aktualnim temama. U opisima se navodi kako su „slikari slušali čitanje poezije pisaca i pjevača te glazbene nastupe dok su pjevači razmišljali o slikama koje su ukrašavale zidove cabareta.“ Također, karakterističan za cabarete bio je repertoar inspiriran aktualnim temama pa su izvođeni skečevi i pjesme često bili satirična kritika društva i politike.
Kako je popularnost kabareta rasla, njegov osnivač Salis godinu dana nakon pokrenuo je časopis u kojemu je objavljena pjesma Aristidea Bruanta. Tjednik je dobio isti naziv kao i cabaret, a mnogi književnici, pjesnici i ostali boemi su svojim radovima pridonosili njegovom sadržaju. Uradci poznatih imena poput pjesnika Varlainea i Mallarméa nisu bili rijetkost. Taj časopis nije bio samo kulturni list i boemska kritika društva, već je postao „političko“ glasilo koje je zagovaralo samostalnost i autonomiju Montmartea, a vođa te ideje bio je Salis. On je zaista sudjelovao na izborima te se zalagao za odvajanje cijelog Montmartrea od Pariza, s njim kao gradonačelnikom, a njegova osobnost imala je značajnu ulogu u uspjehu cabareta.
Cabaret je s vremenom postao toliko popularan da ga je bilo nužno preseliti u veće prostorije. Nekadašnji prostor u ulici Victora Massea 12, s reljefom mačka na pročelju postao je 1885. novi dom popularnog fenomena pariške četvrti. Rodolphe Salis odlučio je to preseljenje obilježiti posebnom paradom na ulicama Montmartrea 10. lipnja 1885. predvođenom švicarskim gardistima s halebardama i posebno odjevenim glumcima i ostalim izvođačima. Le chat noir počeo je mjenjati svoju svrhu te se nagnuo k eliti pariškog društva i zakoračio u drugo razdoblje svoje povijesti. Oni boemi koji su u cabaretu „Crna mačka“ tražili utjehu i kritizirali društvo, sad su postali Salisovi neprijatelji. Bruant koji je u stihovima pisao o sreći koju traži noću na Montmartreu oko „Crne mačke“ otvorio je, na staroj adresi Salisovog, svoj cabaret Le Mirliton te pokrenuo časopis. No, Le chat noir nije izgubio popularnost, samo je promijenio publiku i repertoar, privlačio je gledatelje svojim „kazalištem sjena“ gdje su se izvodile posebne predstave, a jedna od njih bila je djelo Gustava Flauberta La tentation de St. Antoine koja je prikazivala bakanalijske proslave na obali Egejskog mora i potragu za Atlantidom. Takve predstave stekle su veliku popularnost, pa je škrti Salis, koji nije volio plaćati svoje radnike, u posljednjem desetljeću 19. stoljeća krenuo s cabaretom u turneju Francuskom. Crna mačka koja je bila popratna ilustracija u novinama uz Bruantovu pjesmu, nalazila se na popularnim promo-plakatima turneje koje je također izradio slikar Steinlene.
Salis umire u 45. godini od tuberkuloze, dijeleći tako sudbinu mnogih boema toga vremena. Njegovom smrću Le chat noir prestao je s radom. Ipak, usprkos njegovu upitnome moralu u radu i pričama kako je riječ bila o običnome trgovcu koji je prodavao skupo pivo, ne mijenja se činjenica da je Le chat noir okupio boeme čija se umjetnost nastojala ukloniti iz društva; u njemu su pronašli, barem prividno, svoju sreću, a ustvari privremeno utočište od surove stvarnosti krajem 19. stoljeća. Crna mačka do danas je ostala jedan od najvažnijih simbola Pariza, posebno Montmartrea i njegovih cabareta, na ponos Parižana i oduševljenje brojnih turista.