Ne šiljenje odredbi, nego poziv na put rasta u ljubavi (Mk 10, 1-12)

U ono vrijeme: Isus dođe u judejski kraj i na onu stranu Jordana. I opet mnoštvo nagrnu k njemu, a on ih po svojem običaju ponovno poučavaše.

A pristupe farizeji pa da ga iskušaju upitaše:

»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i — otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih.

Stoga će čovjek ostaviti oca i majku

a prione uza svoju ženu;

i dvoje njih bit će jedno tijelo.

Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo.

Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«

U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«

Isus se ne dâ ograničiti razinom i kategorijama što se smije, a što je zabranjeno. On prepoznaje, kako i evanđelist navodi, da ga farizeji pitaju s točno određenom namjerom: da ga iskušaju.

Stoga on, sve dok odoljeva njihovim napastovanjima, istodobno im pokušava omekšati srce, jer okorjelo srce teško ljubi.

Isus, više nego netko tko donosi zakone i propise, poziva na put: put rasta i zrenja, put ljubavi.

Takva se osoba onda vježba u tome da napušta i da ostaje .

Dakle ne šiljenje zakona, doskočice preko zavrzlama raznih kazusâ, nego: poziv na put.