Rukopisna toplina Božića

181 godina tradicije božićnih čestitki 

Veronika Novoselac, mag. hist. et mag. comm.

U eri instant poruka i emotikona, teško je zamisliti da su pisma nekada bila jedini način komunikacije s voljenima, naročito tijekom blagdana. Ručno napisana čestitka, s pažljivo odabranim riječima i osobnim pečatom, zahtijevala je strpljenje, promišljanje i trud. Danas, kada su čestitke često svedene na generičke e-mailove ili impersonalne objave na društvenim mrežama, vrijedi se podsjetiti povijesti ovog običaja.

Pretakanje misli i osjećaja u pisanu riječ stoljećima je jedan od najosobnijih oblika ljudske komunikacije. Od ljubavnih priznanja te prijateljskih povjerenja do službenih dopisa i svečanih čestitki, ispisani redci premošćivali su kilometre i trenutke, (do)noseći univerzum emocija, iskrenih želja i dragocjenih sjećanja. Jedno takvo svjedočanstvo nalazi se u ostavštini fra Paškala Cvekana, pohranjenoj u virovitičkom samostanskom arhivu. Fra Paškal (1913.-1998.) bio je povjesničar, konzervator i pisac koji je u Virovitici proveo posljednje 33 godine života. Održavši više od 10.000 propovijedi te napisavši šezdesetak povijesnih monografija i duhovnih knjiga, iza sebe je ostavio i bogatu korespondenciju s raznovrsnim sugovornicima – od prijatelja i vjernika do biskupa i franjevačke braće, uključujući i one s kojima se nije slagao u mišljenju. Među brojnim dokumentima, posebno mjesto zauzimaju božićne čestitke koje je pater Paškal primao, pa čuvao kao izraz pažnje svojih prijatelja i vjernika. Budući da sadržajem prerastaju u povijesno svjedočanstvo ratnih strahota, čestitke iz prosinca 1991. posebno se ističu. Netko je usred ratnog vihora razrušenog doma i dana provedenih u podrumu pronašao trenutak mira sjesti i napisati poruku nade kako bi, njegujući i održavajući povezanost s drugima, i u najtežim trenucima podijelio bol i pronašao utjehu. Odražavajući osobnu i kolektivnu nadu, ovo tradicionalno božićno čestitanje tako zapravo postaje oličenje neprekidnosti života jer posebno je dirljiv završetak jedne čestitke: Čestitam Vam Božić i želim, da ga provedete u miru, očekujući priznanje naše Hrvatske, nakon svih ovih stradanja, patnji i neizvjesnosti.

Čuvane u kutijama arhiva i obiteljskim albumima, čestitke nose priče o prošlim vremenima; o rukama koje su ih birale i ispisivale, o kočijama i vlakovima kojima su putovale, o očima koje su ih s nestrpljenjem čitale, ali i o dlanovima koji su ih brižno spremale. Iako su se čestitke slale stoljećima, pravi preokret dogodio se u viktorijanskoj Engleskoj kada je britanski umjetnik i dizajner Henry Cole, kao ravnatelj londonskog Victoria & Albert muzeja, suočen s obimnom blagdanskom korespondencijom, 1843. angažirao umjetnika Johna Callcotta Horsleya da dizajnira prvu službenu božićnu čestitku. Unatoč kontroverzama oko prikazanih motiva, njezinih je tisuću tiskanih primjeraka iniciralo praksu koja se brzo proširila diljem svijeta. Tehnološki napredak u tiskarskoj industriji omogućio je masovnu proizvodnju jeftinijih i vizualno privlačnijih čestitki. Bostonski litograf Louis Prang, prepoznao je potencijal nove tehnologije. Koristeći kromolitografiju, inovativnu tehniku koja je omogućila stvaranje živopisnih i detaljnih ilustracija, 1875. predstavio je prve komercijalne božićne čestitke,  a do 1880. proizvodio je više od pet milijuna čestitki godišnje, što samo svjedoči o iznimnoj popularnosti novog oblika komunikacije. Konačno, osnivanjem tvrtke Hallmark 1915., standardiziran je format preklopljene čestitke te unaprijeđeno maloprodajno iskustvo uvođenjem stalaka za izlaganje čestitki te ukrasnog papira.

Unatoč komercijalizaciji, božićne su čestitke, prilagođavajući se promjenama u društvu, služile očuvanju blagdanskog duha i tradicije. Od vjerskih i sezonskih simbola do humorističnih i modernih ilustracija, na njima su se odražavali društveni trendovi i estetski izrazi vremena, zbog čega danas rukom ispisana čestitka nerijetko djeluje poput relikvije iz nekog drugog vremena, dok odabir riječi, formulacija i rukopis nose pečat osobnosti, relacija te kulturno- društvenih normi. Od pomno odabranih oslovljavanja poput Mnogopoštovani i dragi prijatelju, Velecijenjena gospođo ili Predragi brate u Kristu, do završetaka S najdubljim poštovanjem, Vaš iskreni prijatelj, često praćenih potpisom koji je ujedno mala kaligrafska umjetnina, svaka je čestitka bila personalizirana – mladoj majci radost majčinstva, bolesniku brz oporavak, prijatelju na odlasku u tuđinu uspjeh u novoj sredini, učitelju zahvalnost za preneseno znanje, zaručnicima sreću u zajedničkom životu. Posebno se vodilo računa i o formulacijama dobrih želja poput Neka Vam svjetlo Betlehemske štalice obasja sve dane nadolazeće godine ili Dok nam božićno zvono navješćuje radost, upućujem Vam najiskrenije želje za mirom i blagostanjem u novoj godini. Te rukom ispisane riječi nadživjele su trenutak nastanka, a emocije zabilježene na poleđini božićnih motiva ujedno svjedoče o dubini ljudskih odnosa. Nadilazeći društvene konvencije formalnosti te tvoreći prostor za dijeljenjem iskustava i snova, osobnim su osvrtima na proteklu godinu, promišljanjima i iskrenim željama za budućnost, postale više od čestitke. Digitalna zbirka razglednica Nacionalne i sveučilišne knjižnice sadrži 500 božićnih i novogodišnjih čestitki, s fokusom na zlatno doba (1898.-1918.) kada su, zajedno s razglednicama, doživjele vrhunac kao sredstvo komunikacije, umjetničkog izraza i društvene povezanosti.

U eri umjetne inteligencije, čestitke nastaju bez mnogo truda. AI alati omogućuju brzo kreiranje personaliziranih poruka – od klasičnih blagdanskih želja do složenih poetskih izraza. No rukom pisane čestitke odraz su srca i teško da algoritmi mogu prenijeti iskrenost i toplinu. U užurbanosti svakodnevnice često se zaboravlja na važnost iskrenih riječi i autentičnost osobne komunikacije, baš kao što je i fra Paškal zapisao: Prašina sa cestâ svjetovna vrednovanja života pada i na naše duhovno lice, zasjenjuje naš duhovni pogled, zarobljava naše srce. I mi zaboravljamo na bitno, kako bismo se hranili mahunama. Zaboravljajući na vrijednost stvari koje traju, suvremen čovjek neprestano traži prečice. U vremenu instant komunikacije i masovne proizvodnje, favorizirajući brzinu nad dubinom, društvene mreže i digitalne platforme oblikuju komuniciranje. Jedinstveni rukopis, pažljivo odabran papir i pomno složene rečenice koje su svaku čestitku činile posebnom, zamijenjeni su standardiziranim i prolaznim porukama. No, unatoč digitalnoj transformaciji komunikacije, još uvijek postoje oni koji u čestitkama prepoznaju nešto više od običnog papira - za njih su one čuvari priča, spremnici emocija i mostovi koji povezuju. Taj osobni dodir – osjećaj otvaranja omotnice, prepoznavanje rukopisa voljene osobe i izlaganje čestitki kao dio blagdanskog ukrasa – svojevrsno namjerno usporavanje u brzom svijetu, možda je i prkos protiv površnosti digitalne ere. Fra Paškal jednom je prilikom istaknuo kako svijet ne živi od velikih misli nego od velikih djela ljubavi. I dok svaki dan pruža priliku za dijeljenjem misli, strahova i nada, adventsko-božićno vrijeme prigoda je za oživljavanje tradicije pisanja čestitki i darivanje iskrenih rečenica, bilo sebi, bilo najmilijima. Život ne traži teške trenutke ili velike događaje za iskazivanje pažnje drugima. Suvremena digitalna stvarnost također poziva na darivanje onog najvrjednijeg - vremena i osjećaja. Kako piše pater Paško, naša životna djela nose u sebi i šire oko sebe ugodan miris privlačiva čovještva samo onda kada su stvarno plod naše ljubavi. Od prvih tiskanih do današnjih multimedijskih izdanja, božićne čestitke prate tehnološki napredak i društvene promjene, no temeljna ljudska potreba za dijeljenjem dobrih želja i održavanjem veza tijekom blagdana ostaje jednako snažna kao i prije.